To je bio sasvim običan dan, ni lepši, ni ružniji od svih koje pamtim. Dobro se sećam baš tog prolećnog, bezličnog dana želeo sam da umrem. Kako? Jednostavno, da ispijem kafu, popušim dve cigarete, istuširam se, pustim svoju omiljenu muziku, zatvorim oči i... Misite da sam lud, ko mi daje za pravo da ja odredim trenutak smrti? Znao sam da je to taj dan, duboko u srcu, znao sam da više ne postoje tuge koje sam upoznao, kao ni radosti koje su me podizale do zvezda.