Tad sam prvi put osetila kako srce može doslovno da raste.
Nije čuo buku, nije video svetlost vatrometa, čvrsto je zaspao, umoran, samo je zatvorio oči, zaplovio u san, dovoljno.
Nisam imao cilj pred sobom. Samo sam znao da moram da hodam, da se krećem, da budem okružen ljudima.
Pojavila se suza u oku deda Đuri i nastavio je dalje, ne mogavši više da gleda.
Budila se zemlja. Budila se i ona sa njom.
Pisano na šesnaestu godišnjicu smrti Margite Stefanović Magi, 18.septembra 2018.godine u strašnom Čačku.
Jutro rađanja, koje se pamti u času sna.
Na početku svega je mit, isto je i na kraju.
Ta ljubav je nemoguće učinila mogućim.
Jedan stanovnik je svaki dan prelazio granicu na svom starom biciklu...