Tako dolaskom nove vlasti, Kraljevo od kulturnih manifestacija, pored pasuljijade, projade i drugih jada, ima ORU — melanholično podsećanje na dane radnih akcija u Brozovoj Jugoslaviji gde partijaška udruga sebe počasti trodnevnim proleterskim druženjem...
Dve devojke, ozarene, izmazmazane bojama sunca, sedele su na stepenicama stare kuće i zaljubljeno gledala u objektiv iza kog se nalazilo skriveno lice njihovog oca.
Ipak, opredeljuje se za crtež, ne samo zbog ličnih afiniteta, već iz praktičnih razloga. Na kartonu su napravljene skice tepiha, koje su bile ponuđene fabrikama u Novom Sadu, Ivanjici, Zrenjaninu, ali verovatno nije bilo uslova za njihovu izradu.
Vašar umetnosti je kategorija za sebe, dečiji smeh dok se šetaju kroz redove drečavih skulptura, taktilnih i čulnih, ili se ljuljaju na krilima vetra. Svi smo mi ljudi od neba, deca umetnosti.
Tebi je bar lako. Drugog posla i nemaš. Ideš gde želiš, spavaš ako ti se spava, trčiš ako ti se trči, kad se razbesniš svi te se boje, kada si srećna miluješ nasmejana lica dece što se u tebi kupaju.
Ostatak večeri protekao je u temi oko predstojećeg dvoboja između ugledne Firentinke i kapetana. Niko nikada nije čuo za megdan oružlem između žene i muškarca.
Nije više imao razloga da trpi, grebe, grabi, tera um na onu stranu realnosti koju nikada nije razumeo i ustaje svako jutro sa čvorom u želucu. Sve što je sa mukom stekao nije bilo njegovo. Ne zaista.