Licem starice ispred njegovih vrata se u trenutku razlio neobično blistav i vedar osmeh i poznate crte su se namah preobrazile u visoke jagodice zagonetne brinete koju je odnedavno sretao na stepeništu.
Kada je najzad nastavila, taman se spremao da je prekine, ali je odustao, jer je poznavao majku, a poenta se krila u mesu koje njene reči još nisu zagrizle.
Turbofolk stil, koji je ovde nastao početkom devedesetih oslikava se u razgolićenim muškim i ženskim telima zalivenim alkoholom sve do besvesnog stanja i često ta muzika navodi na nasilje, prevaru i javašluk.
Iz pohabane, braon vitrine izvukao je staklenu flašu sa jeftinom brljom i nasuo sebi jednu čašicu. Čep na bocu nije vratio. Dečaci znaju da će nakon toga uslediti još sipanja, a da će nakon toga najverovatnije uslediti batine.
Lepi su. Nekako večeras lepši nego inače. I veliki su. Veći nego juče. Omalele im klupe valjda, pa je vreme da nova uporišta pronađu, a ni ne znaju još koliko će puta poželeti da su ponovo mali.
Kako ti je u njenim rukama dok provlači prste kroz tvoju kosu, tone li u tvoje poglede onako kao što sam ja tonula? Lijepe li se dlanovi tvoji o njene obrise, kao što su ruke tvoje gasnule na kukovima mojim?
„Nemam ja tako izopačen um kao ti! Da se oženiš, imao bi dete i skrasio bi se, dakle, ne bi mi pričao o glupostima i ne bi gubio vreme na tom Internetu, žvalavio i olajavao!“
“Dosta! Kako Vas nije sramota da pričate svoju bruku?! Ostali ste na jednom živom detetu! Na Neželjenoj! Zar ne pomišljate da nas je sve Bog dovoljno kaznio zbog svih Vaših nedela?”