Ono što je Živka Nikolića kao umetnika impresioniralo i davalo mu inspiraciju, jeste bavljenje intimnim delom bića, nečim što se krije duboko u duši pojedinca. Oblast psihološkog tumačenja dramskih likova bila je njegova sekundarna ravan, ali neizostavna prilikom tumačenja ovog reditelja.
Bilo koju slavinu da odvrne, umesto guste, dugogodišnjim zrenjem oplemenjene sadržine stečenog saznanja, potekla bi mutna, razvodnjena tekućina napabirčenih činjenica, izazivajući stid i gađenje u piščevoj napaćenoj duši.
Jedino je umetniku dozvoljeno da zamišlja svet bez uticaja ozbiljnosti. Njemu je data mogućnost da u skrivenim predmetima otkrije svetlost; da nagovesti umesnost sveta bez obzira na patnju; da ponovo dečjim osmehom uspostavi jedinu iluziju koja je potrebna čoveku, volju za životom.
Nikad nije bio problem u fizičkom izgledu ljudi već u onome što su radili. Otkad je sveta i veka vojske su spaljivale, pljačkale, ubijale, silovale. Vlastela je u brojnim zemljama primenjivala “ius primae noctis”. Žene skoro nikad nisu birale za koga će se udati.