Jedino je umetniku dozvoljeno da zamišlja svet bez uticaja ozbiljnosti. Njemu je data mogućnost da u skrivenim predmetima otkrije svetlost; da nagovesti umesnost sveta bez obzira na patnju; da ponovo dečjim osmehom uspostavi jedinu iluziju koja je potrebna čoveku, volju za životom.
Nikad nije bio problem u fizičkom izgledu ljudi već u onome što su radili. Otkad je sveta i veka vojske su spaljivale, pljačkale, ubijale, silovale. Vlastela je u brojnim zemljama primenjivala “ius primae noctis”. Žene skoro nikad nisu birale za koga će se udati.
Nema potrebe pratiti zastarele, prevaziđene i dosadne forme i kanone pisanja. Književnost je evoluirala. Čovek već hiljadama godina ne živi u pećinama i ne jede sirovo meso, tako je i moderna književnost izašla iz pećina i sad je na svetlosti Sunca, bez okova pređašnje.
"... Ah, užasni svete! Zar te nisam dostojan? Ja garantujem, garantujem, da bi me svaki čovek na svetu znao, samo kad bi mi život pružio tu jednu priliku! ..."
Hari Flešmen, od milošte Fleši, je sve, samo ne junak. Arogantni, nadobudni probisvet. Samo su mu dve stvari u glavi: kako da spasi svoju kožu, i kako će koju sojku da prevrne u krevetu.