Neprimetan, tih i uvek ljubazan, kao senka sa osmehom. On, niko se ne seća imena, u sklanjanju i nesmetanju, dolazio bi, odlazio... Izmicao da neko, bilo ko, ne bi ostio njegovo postojanje. Retko ko da je pamtio izgled lica, boju očiju, neko posebno, karakteristično obeležje, znak koji bi se urezao u pogled.
Kraj njega, prolazile su umorne, znatiželjne praznine, koje bi promrmljale pozdrav i nešto nalik pozdravu. Dovoljno je, on ne traži više i ...