Foto: 
matthew!

Afera Hrtkovci - izmenjeno i dopunjeno izdanje

Tog dana svi su pričali o Novoj godini, što me je zbunjivalo, jer je prošlo već desetak dana od novogodišnje proslave, koja nije odisala veseljem. Rat je već uveliko počeo; i posle Nove godine koju slavi cela planeta, a do tada i svi mi, odjednom je na red došla, ne značajno veselija, još jedna, "nova" Nova godina, koju su svi zvali "srpska". Znala sam da nešto ozbiljno nije u redu, osećala sam da nam se približava nesreća, premda sam imala svega šest godina. Mogla sam to da naslutim iz ponašanja svog oca, koji je sve češće bivao zamišljen u ono malo vremena koje je provodio u kući, jer su ga više nego ranije zadržavali na poslu. Bio je stalno u uniformi; kod kuće nije stizao pošteno ni da se presvuče. Mogla sam to da vidim i u pogledu svoje majke, koji je sve češće skretala u prazno, izbegavajući susret sa mojim očima, kada bih se kasno u noć probudila, pošto bih čula da je tata konačno došao; i prekinula njihov razgovor. I danas se dobro sećam kako sam u njima čitala zebnju pred nečim, što je izvesno već bilo tu, samo su se oni svojski upinjali da, verovatno zbog mene i brata, ne prihvate stvarnost.

Tako je bilo i tog dana. Razlika je bila samo u tome što je tata bio kod kuće ranije nego inače. Dobro se sećam kako nisam bila srećna. Sreća bi značila da sam naivna, a ja sam dobro znala da nešto nije u redu. Pamtim trenutak kada je tata rekao da ide u rat, kao da se dogodio juče. "Na vojnu vežbu, par dana.", rekao je, ali nije imalo šanse da me slaže. "Ideš tamo gde ubijaju ljude.", rekla sam, bez suza, iako sam osećala kako mi od njih magli vid; "Kad se vraćaš?", pitala sam premda me u grlu peklo kao da sam progutala žar. Bio je to jedini put do tada da otac nije odgovorio na moja pitanja. I tako je ostalo do danas. Smem da kažem da me, iako je sklon ulepšavanju istine, više nikada nije slagao. Možda zato što sam samo tada, samo tog 13. januara '92. godine, odlučila da prećutim njegovu očiglednu laž.
Vrlo dobro pamtim kako sam, nakon što smo se pozdravili, mirno otišla u njegovu i maminu sobu i zagledala se u ogledalce na noćnom stočiću. Do danas me proganja rečenica, koju sam tada izgovorila u sebi. "Od sada više ništa neće biti isto kao pre."
O tome kako smo se i koliko promenili od tog vremena svako od nas, ponaosob, mogao bi da napiše roman. I možda je to naša najveća kazna. Razlika je samo u tome koliko smo svesni tih promena.

Ja sam svog istumbanog i unakaženog sveta postala svesna čim se tata vratio iz rata. Na sreću živ, na nesreću bitno drugačiji - kao i svi koji su taj užas, nekim čudom, preživeli. Šta se u njemu promenilo, šta su sa sobom doneli svi oni koji su, ne znajući ni za koga, ni zbog čega, otišli u rat, teško je opisati. Počeo je da se plaši mraka, prestao je da me laže. Kada sam ga, već kao dvadesetšestogodišnjakinja, pitala da li je bio u Vukovaru, ispričao mi je šta je tamo zatekao. "Ni kamen na kamen nije više stajao kao pre, a u gradu se nije čula ni ptica... Našao sam onog vulkanizera, koji nam je okrpio gumu, ako se sećaš godinu dana ranije..." "Ono kad su ti u prodavnici rekli da nemaju hleba, već samo kruha?" "Da... Tad sam znao da će biti svašta..."
Ovaj razgovor otac i ja vodili smo o jednom Đurđevdanu, koji u porodici poštujemo, iako ne slavimo Svetog Đorđa. Šestog maja devedesetdruge tata se vratio s ratišta, četiri meseca posle one naše prve "srpske" Nove godine. Tog istog dana Šešelj je držao miting u Hrtkovcima, onaj čuveni, zbog koga mu se i sudilo kao ratnom zločincu. Ovih dana se sprema da ode na mesto zločina. Ja se spremam da zagrlim tatu i da se opet prisećam njegovog odlaska i dana kada se vratio.

Moj tata je bio u ratu, ali nije ratni zločinac. Poput njega, u rat su oterani i mnogi drugi očevi. Neki se nisu vratili svojim ćerkama. Pošto od Šešelja, koji je ratni zločinac, ne mogu da očekujem ništa pametno, onda bih onima koji ga slede, iz ideoloških ili bilo kojih drugih razloga, poručila - terajte se u tri lepe!
Terajte se sa svojim mitinzima, radikalima, ratovima, Velikim Srbijama i drugim glupostima. Kada ste poslednji put mitingovali, mi smo se kupali u krvi. Kad god ste vi branili Srbiju, ona je ginula. Tamo gde ste je branili, Srba više nema.
Zato se terajte. Ili da budem preciznija - marš natrag u svoje mišije rupe!

Ratova je bilo i biće. Ja sam to shvatila kao šestogodišnjakinja, za mene, na najteži mogući način. Znam da je bilo i onih koji su se s tim suočavali mnogo gorim putem. Zato niko nema prava da ponovo mitinguje ni u Hrtkovcima, ni bilo gde. Ni zbog čega.

Gospodin ratni zločinac Šešelj mogao bi sada da nauči nešto od onih, koje je gurao u rat. Da ostane kod kuće na Đurđevdan, za početak. Kad već to, na našu nesreću, nije uradio pre dvadeset i kusur godina.

Komentari

Komentari