Bog diletanata
Foto: 
h.koppdelaney

Bog diletanata

Vlada SNSa neodoljivo podseća na mnogobožački panteon, a Vučić na Vrhovnog . Usamljen u svojoj omnipotenciji, svevideći i sveprožimajući, on žeže i šamara sa pijedestala svoje nedodirljivosti; ali je dovoljno blizu stada da bi ga povremeno pomilovao po tupoj glavurdi. On je taj koji stvara svet, Beograd na vodi, Koridor 10, EU + Rusiju, zemlju bez tajkuna, korupcije, nepotizma, cvetnu baštu u kojoj će svako naše dete živeti srećno. Do tog se cilja ima stići preko muka i trnja, ali on je i to spreman da podnese zbog naše blagodeti; pa i ako nerazumna svetina bude odapinjala strele mržnje i neslaganja. On je demijurg, on je taj čijim ćemo isključivim i neposrednim zaslugama dobiti svet kakav nam je potreban. Nijedan radostan događaj, nijedan akt stvaranja ne može proteći bez njega: bilo da je to spasavanje dece iz guste vejavice, štenadi i mačića iz nabujale reke, ili pak donošenje blagovesti zaštitniku državnog integriteta (to jest nepovredivosti Panteona) oličenom u pripadniku Žandarmerije.  Odavno nisam osetila takvo gađenje, kao kada sam čitala vest o ovoj, kvazi-spontanoj crtici ljudske, tople premijerove brige.

Politiku koju decenijama karakterište nedostatak doslednosti, ćudljivost, prevrtljivost, koristoljublje, plivanje u duhu vremena, diletantizam, nekompetencija, nevaspitanje, drskost, bezočnost, bestijalnost, potpuna neuljuđenost, sada kite lažnim čovekoljubljem, opasnim mešanjem javne i privatne sfere. Kada se svevladalac spusti u masu i počne da joj se lično obraća, to je poput teofanije, i tom izvanrednom događaju mogu prisustvovati, razume se, samo ličnim kvalitetima obdareni pokorni poštovaoci. Nije to, ipak, ništa novo, diktatori vole da se slikaju sa tkaljama, metalostrugarima, kako daju krv, sa decom, u poseti vrtićima, kako maze štenad, ili beru cveće (dobro, to je malo preterano, vladalac ne treba da bude toliko sladunjav. A baš bi bilo lepo videti ga sa kitom cveća). Diktatori isto tako vole i da ubijaju, hapse, zastrašuju, prete, urlaju, okružuju se tapšačima i poslušnicima, a ponižavaju ljude koji su kompetentni i time obesmišljavaju kompetenciju i stručnost u principu. Diktatori vole da izigravaju boga: ne samo da nisi nezamenljiv, nego ćemo na tvoje mesto dovesti poslednjeg idiota koji će upropastiti sve što si ikada započeo. Imajući natprirodne sposobnoti, oni mogu da nas prate u svakom trenutku i na svakom mestu. Najviše vole da se pozivaju na narod, na poštene izbore, volju građana i slične bajke koje njihovim božanskim ambicijama daju zemaljski legalitet.

I šta? To pali. U većini paganskih društava carovao je fatalizam. Ne znajući kako da udovolje prevrtljivim, poročnim, sujetnim božanstvima, ljudi su se naprosto preopuštali sudbini.  „Pusti. Ni drugi nisu bili bolji, videli smo ih. Ni treći ne bi bili bolji, to je tako. Svi oni hoće samo pare, a nema više šta da se krade. Ova zemlja se ne može popraviti. Nema ovde dobra zadugo. Odavde samo treba bežati. Kopaj rukama i nogama i beži! Spasavaj decu ako ne možeš sebe!“

Apatija je razumljiva; smeta mi, međutim, kad se zaogrće u neko ezoterično znanje geopolitike i istorije. „Ti si glup, ti ne shvataš koliko je u ovoj zemlji loše, koliko smo duboko potonuli; koliko smo neupotrebljivi“.  Pa ipak, ljudi su menjali svet i iz težih i iz bezizlaznijih situacija. Rušili su krupnije i monumentalnije žive spomenike. Stvarali iz praha, ili ni iz čega. Naučili državne službenike, sve odreda, odgovornosti. Vaspitali ih da niko nije iznad zakona. Da se „svake tajne znaju“ i da se iza svake od njih mora nalaziti objašnjenje. Nama je, pre svega, potrebna nada. Ali i za nadu je potrebno ličnih kvaliteta; možda naivnih, ali ipak kvaliteta koji idu dalje od koristoljublja, volje za blagoutrobijem, mekim dušecima, daljinskim upravljačem, laktanjem da bi se došlo do sopstvenog parčeta peščane, sunčane obale.
Za nadu je potrebno videti smisao u otporu; iznova i iznova pružati otpor, sve dok vladari, carevi i bogovi ne vide da je otpor neminovan; izvrnuti nebo naglavačke, istresti Panteon iz toplih, udobnih gaća.
Za nadu je potrebno naći smisao u tome da se piša uz vetar - uprkos posledicama.
Za nadu je potrebna hrabrost.

Iva Radović

 

Komentari

Komentari