Foto: 
autor nepoznat

Da sam muško samo jedan dan

Da sam Vučić

Podneo bih ostavku! Momentalnu! Bez mnogo razmišljanja i oklevanja... Sazvao bih konferenciju za novinare u zgradi Predsedništva- nigde drugde. Ne bih želeo da za "oproštajno zbogom", moram da se "potucam" po studijima RTS-a i Pinka. Neću da Sarapina faca bude ona pred kojoj ću reći krupnu vest. Samo zgrada Predsedništva- onako kako i dolikuje predsedniku. Postrojio bih iza sebe celu svitu, sve ministre, sve sekretare i savetnike... Bili bi na kraju krajeva na mestu na kojem su i navikli da budu, blizu mojih leđa i blizu mog dupeta. Dok polako idem ka mikrofonu postalo bi mi jasno ono naše prokletstvo- da u Srbiji ko ti stoji iza leđa i ko ti viri iz dupeta, u stvari ti najviše radi o glavi. Shvatio bih, da su me zapravo najviše "ribali" i najviše satanizovali zbog njihovih gluposti; njihovih lažnih doktorata, Savamala, nameštenih tendera, kojekakvih tetki iz Kanade, i ko zna čega još.

Znam, pustili bi oni suzu tog dana za mnom, samo lažnu- jeftinu. Pre nego što suza padne na pod, zaboravili bi za koga plaču. Već koliko sutra, čim se presaberu- pokucali bi na vrata novih partija, i bili bi primljeni, svi do jednog. Verujte: bilo bi im oprošteno sve. Oni su kadar koji se ne odbija... To su profesionalni "dupeuvlakači", a takvi su potrebni svima. Njima se svaki vođa obraduje, bar na početku. Dođu kao jastuk "za pod tur", za udobnije smeštaj sopstvene guzice, sve dok jednog dana ne postanu čir na istoj koji te košta glave. Ali, to dođe tek na kraju. A ko još na svom početku, razmišlja o kraju? Pomislio bih u sebi: Eh da su ovo "ona vremena"- ona stara dobra vremena, pa da ih sve pogubim! Evropa za svoj srećan život ne treba da izmišlja ništa, dovoljno je samo da vrati ono davno izmišljeno: giljotinu i vešala!? No, znao bih da je kasno za takva razmišljanja. Bio bih savršeno svestan, kojim sam povodom tog dana u Predsedništvu. Kada bih konačno stigao do mikrofona, duboko bih uzdahnuo, namestio ruke u karakterističan položaj, i posle kraćeg uvoda, rekao bih sledeće: Odlazim! Tražili ste, gledajte! Nema potrebe za šerpama i loncima, "žutim patkama"; ponestaje i vama ideja. Ne želim građanske nemire, ne želim sukobe, etiketiranja, podele na ove i one, na "Prvu" i "Drugu" Srbiju, na rodoljube i "Petu kolonu", na rusofile i anglofile; ništa od toga nama nije potrebno. Hoćete da odem, i otići ću! Zatim bih napravio pauzu- skoro pa dramsku, otpijo bih gutljaj vode, a onda bih sa dozom ironije- i to po prvi put sa dozom opravdane ironije nastavio: Želim vam sreću sa njima. Znate, država nije udovica koja pošto ostane bez muža, može da izabere večnu samoću. Država je žena koja neće ostati ni nevina, niti će dugo biti u celibatu, neko će "da prostite" morati da se guzi sa njom. Kada ste terali mene, nemojte mi reći da niste znali iz koje grupe će vam doći "novi tata", ili "nove tate", bolje rečeno. Vašu majku Srbiju ste izvukli iz monogamnog patrijahalnog braka sa čvrstom rukom, i uvukli ste je u liberalnu poligamiju! Srećno vam bilo. Ovde bih stavio tačku. Ne bih dozvolio novinarska pitanja. Otišao bih kući, shvatio bih da imam troje dece, i posvetio bih se njima. Možda bih razmišljao o povratku, ili još bolje, posle nekog vremena kandidovao bih se za predsednika skupštine stanara- čisto da me želja mine.

Ipak, znam da posle tog dana i podnete ostavke više ništa ne bi bilo isto. Moja ličnost bi se podelila na dva dela. Odrastao i veliki Vučić bi ostao na jednu stranu, a na drugu bi se izdvojio "mali Alek", onaj što je još u osnovnoj zakinuo školsku biblioteku za knjigu "Đuliđi i Đulići uveoci". Mali Alek bi bio ponosan na to što je bio predsednik, što je baš on otvorio pristupna poglavlja sa EU, što je baš on prvi posle raspada Juge kupio helikoptere, avione, sisteme Pvo za vojsku. Bio bi on ponosan, i na po koji Klinički centar, auto-put, stadion... Našlo bi se toga.

Ipak, veliki Vučić bi bio potišten i razočaran. Bio bi ljut na sve- a najviše na sebe. Često bi vraćao film, i bilo bi mu krivo što se više puta ogrešio o Ustav Srbije, što je ugasio i poslednji plamen srpskih institucija na Kosovu i Metohiji, što je bio prek, nagao, usiljen, što je zbog svoje "radikalske" ćudi oživeo upokojenu "DOS-manlijsku" opoziciju u Srbiji. Bilo bi mu krivo i zbog onih pomenutih "dupeuvlakača" koje je isuviše blizu držao sebi. Setio bi se on i onog obećanja "o kancelariji za brze odgovore", i onog- da za razliku od "žutih" neće prodavati "porodičnu srebrninu", i da će se posle Miškovića obračunati i sa ostalim tajkunima... Pašće mu na pamet i još neka obećanja koje je usput pojeo mrak. Možda baš onak mrak iz Savamale?!

Veliki Vučić bi seo u svoj trosed ispred TV-a, a na TV-u bi gledao ono što je od medijske scene ostavio: rijaliti, rijaliti, rijaliti, po neki idiotski jutarnji program, i još idiotskiji šou program, pa opet rijaliti, rijaliti, i tako u krug. Hvalio bi mu sadržaj na TV-u; kulturni i obrazovni program, "Dobro veče deco", "Na slovo na slovo", razne ozbiljne političke emisije i političke debate. Za sve to morao bi da kopa po internetu... Istom onom internetu, koji je nekada percipirao kao mesto odakle se odapinju strele koje gađaju njegovo političko srce. Postao bi depresivan i tužan, a onda bi od malog Aleka pozajmio već pozajmljenu knjigu "Đulici..."i počeo bi sve ispočetka.

Da sam opozicija (ona opozicija)

Pojeo bih govna! Uh, kako bih samo dobro govana najeo! Stao bih ispred ogledala i teška srca priznao bih sebi- da sam zapravo ja uzrok današnjih fatalnih posledica. Da sam ja učinio da vampiri i aveti prošlosti, postanu punokrvni i potentni vladari naše sadašnjosti. Priznao bih sebi- da sam imao 12 godina- što je u politici skoro pa sve vreme ovog sveta, da od ove države napravim nešto, a da sam na velika očekivanja izgladnelog naroda, uzvratio: cenkanjem sa Evropskom unijom, prodajom svega što je preteklo Nato bombama, i to u bescenje- "za po dolar" po komadu firme, da sam 400 000 ljudi ostavio bez posla. Već ovde mi ne bi bilo dobro, zastala bi mi knedla u grlu, ali bih nastavio dalje. Priznao bih i to, da mi se već raspala Jugoslavija- raspala po drugi put, da su mi konačno oteli Kosovo, i da su mi u sred belog dana i u sred Beograda ubili premijera! Ej! U moje vreme su ubili premijera! Pokušao bih da shvatim onaj savet, koji mi je neko, nekad, negde dao: da Srbiju svi mogu da jašu, sem onih koji su je već jahali- pa sjahali... To valjda objašnjava onu istorijsku činjenicu- da su se ovde čak i okupatori menjali?! Da, menjali su se... Jedan se nije vraćao dva puta. Možda bi me to nateralo da konačno čujem svoj narod koji poručuje: Da ovi odu, a da se oni ne vrate!!! Da, razumeo bih to! Konačno po prvi put u životu!

Ipak, pokazao bih odrećenu količinu brige i patrijotizma... Vrato bih DS- onaj pravi DS... Podigao bih ga iz pepela, probudio u njemu duh Bore Pekića. Potrebna je takva stranka Srbiji. No, ne bih se zaustavio na tome. Učinio bih sve da se vrati i onaj pravi DSS, i mnoge druge prašinom prekrivene stranke "sa pedigreom" i da u sebe usisaju sve raspale političke satelite i odmetnute kombi partije, a onda? Onda bih okupio svu mladež ove zemlje sa svih strana društvenog i političkog spektra, i one što "ne dave Beograd", i one nacionalne, i liberalne, i one leve i one desne, i one s juga i one sa severa; sve nove, čiste, golobrade, neokaljane, i prepustio bih im sve. Svu infrastrukturu njima- pa kako se snađu. Pomogao bih im tako- što im ne bih smetao! Povukao bih se.

Doduše, pre toga napravio bih dogovor sa tom decom... Rekao bih: Mi matori što smo "lapali- lapali smo", neka ostane u prošlosti. Tražio bih to i za one s druge strane, da se deca ne opterećuju. Naka startuju od nule. Pošten dil!? Eto, uradio bih to, i više me ne bi bilo, nestao bih.

Da sam ono što nisam

Da sam kosmopolita, da nisam kao lud gutao istoriju "Srblja", da me Đavo nije terao da učim kako su se zvale sve žene vojvode Mišića, koliko je godina imala Ana Nemanjić kada se udala za Stefana Nemanju, zašto je Jakub na boju na Kosovu bio na desnom, a Bajazit na levom Muratovom krilu, sada bih otišao iz ove zemlje! Da sam gori nego što jesam, one koji su krenuli da idu- sprečavao bih da odu. Da sam teško đubre, nagovarao bih one koji su već otišli da se vrate. Da sam budala, verovao bih da smo svi braća i da smo svi jednaki... Svi mi: i Srbi, i Hrvati, i Albanci, i Bugari... Da sam zaista dobar, ne bih bio siguran- onoliko koliko jesam, da je čovek sa takvim stavom budala. Da nisam pesnik, sigurno bih plakao... Ipak, pošto jesam, uzmem tako i pišem, olakšam sebi. Pišem pesmu "Opelo za Srbiju"! Govori o kraju, ali i o uskrsnuću. O kraju jedne i svačije, i rađanju drugačije Srbije. Napisao sam prve dve strofe...

Srbijo reći ću ti smelo,

dušu sam praznu sakrio pod odelo,

suzno oko- nad njim znojno čelo,

Srbijo! Ja bih da ti opevam opelo.

 

Pa da se rodiš ponovo, srećna i mila;

što ti juče beše pad, nek ti sutra budu krila

da iznikneš ponovo iz čađi i mrene,

životom boljim da živiš

zbog svih, zbog sebe, zbog mene...

Komentari

Komentari