Biti il' ne biti
Foto: 
Martin Thomas

Biti il' ne biti

U većini profesija, naročito onih opskurnijih, manje vidljivih, nađe se tako, ponekad, osoba koja nastupa kao reprezent te delatnosti i/ili nauke. Onda je nazovu "dvorskim stručnjakom". Zoran Milivojević već dugo piše za "Politiku", a takođe je i jedan od urednika edicije "Psihopolis"; čovek je koji nastupa u javnosti relativno često, i kada se pojavi neko pitanje iz obasti psihologije koje treba pretresti, ne iznenadim se kad ga vidim. Štaviše, očekujem da tu bude. Regularan dekor.

Nedavno su na jedno njegovo istupanje reagovali ljudi iz struke, pedagozi i psiholozi. Ne mogu da procenim njegovu ekspertizu, ali kada je dovede u pitanje stotinak ljudi koji su završili odgovarajuće fakultete, to podupire moju sumnju.

Već dugo, iz njegovih popularno, za laike pisanih tekstova u "Politici" provejava  pesimističko i mehanicističko viđenje čoveka. Milivojević svuda provlači ideju da bi ljudi pre svega trebalo da budu korisni. Da se, naime, ne treba mnogo povoditi za maštarijama, nekakvim paučinastim konceptima o ljubavi, sreći, suštini, svrsi, samoaktualizaciji i slično, nego praktično - roditi se, živeti, biti koristan, razmnožiti se, dresirati potomstvo i umreti. A naročito - dresirati potomstvo. Oglašavao se u vreme "Prajda" (protiv, očekivano), malo ga nervira ideja romantične ljubavi koju forsira zapadni svet, više je za tradicionalnu pragmatičnost lišenu iluzija, "nemoj da se zanosiš" filozofiju svakodnevice koja ljudima sugeriše da budu dobro adaptirani poslušnici, sa svim oštricama bunta, otpora ili drugosti dobro išmirglanim. Bez subverzivnih čvorova i pukotina.

On je i gorljivi zastupnik telesnog kažnjavanja dece. Nije on samo protiv zabrane telesnog kažnjavanja: on misli da je ova vrsta sankcije neophodna. Kako čoveka vidi na tradicionalan način, on, razume se, prihvata i tradicionalnu ideju o tome da je "batina iz raja izašla", i da se uvođenje deteta u društvo i kulturu ne može izvesti bez nje.

Pitanjima položaja i prava deteta kod nas su se, recimo, bavili etnolog Tihomir Đorđević, donekle Milenko Filipović i psiholog Žarko Trebješanin, koji je na temu položaja dece u srpskoj tradicijskoj kulturi napisao i odličnu studiju. Uopšte uzev, mada danas ispovedamo vjeruju "života zbog dece" i "deci kao najvećem bogatstvu", mi i dalje ne doživljavamo decu kao ličnosti sa sopstvenom autonomijom, integitetom, a često ni potrebama koje prevazilaze telesne. Da, mi ih volimo, živimo za njih i žrtvujemo se za njih, ali ih doživljavamo kao komad gline koji treba da modelujemo po uzoru na sebe same, kao nešto grubo, poludivlje, neobrađeno, što treba očistiti od natruha prirode i uvesti u kulturu. Naš svet isto mnogo voli reč socijalizacija. To u prevodu znači: prvo ga propustiš kroz svoje šake, naučiš ga da koristi čašu, nošu i da govori. Onda ga daš vrtiću i školi da se dalje bakću sa njim. Nema tu mnogo - labavo. Ako ne valja, znači da je bilo labavo. 

Kada je najavljeno uvođenje zakona koji bi zabranjivao telesno kažnjavanje, javnost se silno ustalasala, a na vrhu tog talasa našao se Milivojević. Tajna njegove velike popularnosti u javnosti krije se u tome što on ljudima govori ono što žele da čuju i daje im lak izlaz za bekstvo od loše budućnosti. Kanda smo mi ispali valjani ljudi samo zato što su nas roditelji tukli i da će zemlja i narod propasti ako se nama to pravo uskrati. Napadaće nas horde zombirane nevaspitane nedorasle dečurlije, silovatelja, lopova, pedofila i raznih -seksualaca.

Pri tome nam bolno izmiče činjenica da su zemlju kakvom je danas poznajemo - siromašnu, upropašćenu, pokradenu, u kojoj cveta korupcija, u kojoj se događaju jeziva ubistva i žive ljudi koje nazivamo monstrumima, tu i takvu zemlju podigli su i omogućili ljudi koji su vaspitavani na stari način.

Mi smo, međutim, skloni da sve vidimo ekstremno, pa tako zamišljamo neke orlušine koje trajno odvode decu ako li ih samo ćušnemo, a ta ista naša deca tu mogućnost obilato koriste. Ako li se neko usprotivio sveopštem aminovanju telesne kazne, bio je neminovno upitam - "A je l' ti imaš decu"?

Istina, lično iskustvo je neprocenjivo, ali nije jedino na osnovu čega možemo graditi stavove. Da, mislim da decu ne treba tući, ne treba ponižavati i da postoje bolje i manje bolne opcije, i drago mi je što se sada i stručna javnost uključila u raspravu na ovu temu. Ne dopada mi se kad Milivojević opisuje tehniku za udaranje dece ("otvorenom šakom") - to me podseća na onog islamskog veroučitelja koji objašnjava kada je dozvoljeno tući ženu i na koji način to treba činiti. Nije dobro ni u jednom ljudskom biću videti svojinu. Naša deca su ličnosti. Omogućimo im da to postanu. 

Roditelji su takođe ličnosti. Nesavršene  ličnosti koje rade najteži i najodgovorniji posao na svetu bez ikakve prethodne obuke. Naravno da taj posao neće izvesti bez greške. Zato su im potrebni ljudi koji će im pomoći da te greške isprave; ne oni koji će ih tapšati po leđima i aminovati neadekvatne postupke "jer se tako oduvek radilo". Jeste, raznorazne gluposti i surovosti su se vekovima ponavljale i uvek je bilo nekoga ko će reći da baš tako i treba da se radi i da su novotarije pogubne. Ne kažem da nam se nikad, baš nikad neće dogoditi da ćušnemo dete, ali bilo bi dobro da to nikad ne učinimo.

(Imam. Dvoje.)

Iva Radović

Komentari

Komentari

Prvo, oni koji tako misle ne znaju šta je kazna u vaspitanju. Ako imamo u vidu da je kazna sve što ono sledi ili se vezuje za neki postupak a neprijatno je – i strog pogled i mrštenje, i svako zaustavljanje deteta u tom postupku, i svaki znak roditeljskog nezadovoljstva i podizanje prsta u znak pretnje – onda je odmah jasno da je kazna neizbežna. Ali nije u tome najveći problem. Čak i da jeste moguće isključiti kaznu, vaspitanje samo nagradom na drugoj strani otkriva svoje ogromne nedostatke. http://kraljevo-cafe.com/nema-naucnog-dokaza-da-je-svaka-telesna-kazna-stetna/