Foto: 
autor nepoznat

Čuvari nereda

Nedelja polako klizi i sati teku u nekom vremenu koje nije prirodno. Danas će dan biti duži, ukrao čovek od juče jedan sat, pa dodao na danas. Telom se prilagođavam i ne ide mi. Još jedna ljudska glupost. Još jedan pokušaj da se pomere granice prirodne izdržljivosti uma i tela. Prvo smo odlučili da napravimo sat, a onda smo uvideli da negde ne štima račun, pa smo oduzimali i dodavali i to sve sada kada je nauka ispred prirode.

Ljudska glupost je nemerljiva kategorija. Gledam sve ostale kategorije koje se daju izmeriti i uviđam da smo i ovde, u domenu pameti, pokušali da uvedemo koeficijente i testove, ali bezuspešno. Vreme je da spuštamo kriterijume, da liniju idiotizma, koja je sada najrasprostranjenija u populaciji (čitaj Srba), podvedemo pod normalno inteligentan, a sve iznad da kategorizujemo kao perverznu ludost i zalud korišćenje sive mase. Ovde nam ne treba mozak, dovoljno je da nam govore šta da radimo, dovoljno je da slušamo, dovoljno je da se saginjemo dok nam ne pređe u naviku i u genetsku strukturu.

Isprovocirana sam generalno. Jeste nedelja, i jeste da je sat pomeren (kako to zvuči nelogično), ali moja nervous generalist danas ne gleda ni u klendar. Od sinoć isključivo treperim zbog ljudske gluposti. Ne pomaže ni sitan rad na novom komadu nakita, ne pomaže ni muzika. Primetih da od jutros držim slušalice u ušima, a nisam pustila muziku. Valjda slušam samo svoje misli koje se vrpolje oko još jedne nelogičnosti.

Naime, imali smo predsednika, dvadeset godina prođe od kako je odleteo sa vlasti i to na jedva, isključivo zbog toga što smo tada (laički) uvideli koliki je ološ i šta nam uradi od države i života. Ali avaj, ostadoše živi oni čuvari istorije koji imaju svoje viđenje stvari mimo sveta. Mislim na one ostarele idolopoklonike lika i dela, sada već pokojnog, predsednika i žene mu njegove, verne u svim zlodelima i izbegle sa njihovim parama u duboku ilegalu.

Na stranu činjenice i strani uplivi u političku sliku ondašnjeg pada Slobodana Miloševića i žene mu Mire, kult ličnost u narodu još postoji i ako je nova ličnost na pijedestalu polubogova, polutan Vučić, koga ta ista kategorja ljudi obožava do imbecilnosti. Znači da jedna masa ostarele populacije, a većinske u manjihski mladoj Srbiji, obožava i pokojnog Slobodana i živućeg poluboga i predsedavajućeg našom sadašnošću. Još primećujem da ta ista kategorija, pored ovih idola, redovno obožava i SPC i kune se u Boga, a na reveru još drži člansku kartu crvene boje, samo sada ispod postave.

Kada bi neko sa strane, Marsovac, Elijen, mali zeleni, bilo ko, pogledao našu sliku društva, zbunio bi se, jer toliko obožavanja i voljenja, a krvi do kolena, ma do brade! Držim da je to proizvod lude ljubavi, sadomazohističke ljubavi, idiotskog i pobožnog slepila za istinu, a istina je jedna – ova populacija koštala nas je jedne države, hiljada mrtvih i stotine holjada izbeglih.

Ta ista populacija obožavalaca danas drži drugod idola u srcu i na čelu države.

Eto, nedelja je, a ja nisam dovoljno glupa, ni zaboravna, ni matora, ni luda da mogu da odglumim ravnodušnost na ovu pojavu. Umesto da kradem sate danu koji ih ima viška, da prčkam prstima po tastaturi i pišem o lepoti i proleću, ja se hvatam za društvene anomalije i držim se istih, ko pijan plota, jer sama spadam u onu kategoriju Srba koji (mereno koeficijentima po starom računu) uzalud troše male, sive ćelije… I znam da je zalud, nikog ova moja buka neće odvratiti od slepe ljubavi, niti će promeniti istoriju, pa opet - pišem.

Kada ovo napisah, uvideh da ipak pišem o ljubavi, pa ću da dodam i neki cvetić i po kojeg jednoroga i zaokružiću slepilo pinkastim tačkicama. I kič je za ljude, nest pas?

Komentari

Komentari