Foto: 
National Dance Institute

Glasovi razuma

Biti roditelj znak je ogromne ljubavi, one od dece u nevinosti i potrebi preživljavanja tražene, a iz duše i dobrovoljne obaveze prema njima date. Biti dobar roditelj znak je napornog učenja. Biti uspešan roditelj znak je velike posvećenosti. Biti srećan roditelj znak je velikog  blagoslova. Biti tragičan, onespokojeni, zauvek obogaljeni roditelj znak je ogromne nesreće. One, za koju sam snosiš neizbrisivu krivicu, ili one koju odbijaš kao moguću, ali je drugi donese i tvoje najvažnije otme.  

Da se ta "nemoguća" stvar nije desila, Aleksa Janković bi sada bio punoletni mladić. Roditelji bi zajednički sa njim pravili velike planove za budućnost koja mu ipak nije dala šansu da ostvari pilotski san. Njegov rodni grad, škola, drugovi, zlostavljači, ne bi izazvali medijsku pažnju, osudu, nevericu, strah i nuždu dizanja glasa za pravo na dostojno detinjstvo. Ipak, kao po nekom nepisanom pravilu, tek kada užasi realnosti postanu predmet pisanja i okasnelog tumačenja neuočenih uzroka i nepopravljivih posledica, na scenu stupa glas razuma. Da li? Čiji je to glas i zašto dečji vapaji, modrice, prelomi, bol i obelodanjenje istog bivaju nevidljivi?

Istorija Aleksinog košmara koja je trajala par meseci može se svesti na par rečenica. Osam brutalnih napada sa izrazitim povredama koje su zalečivane na niškoj Neurohirurgiji. "Igre" davljenja, šamaranja, verbalnih pretnji, ucena, nekada uz prisustvo vršnjaka, ali i nastavnika. Prijava policiji, pojačani nadzor školskog policajca, koji nije opravdao ulogu zaštitnika, prećutkivanje zabeležene torture na školskom video snimku, ignorantski odnos školskog psihologa, direktorke škole, školske uprave grada Niša, prosvetne inspekcije, ministarstva prosvete, grupe za suzbijanje maloletničke delikvencije PU Niš.  Vaspitno - disciplinski postupak podnet protiv vođe nasilničke grupe zaključan je zajedno sa zaključenom peticom iz vladanja za istog. Aleksa je ostao potpuno sam. Pažnja i ljubav, strepnja i trud roditelja nije bila dovoljna da spreči zastrašeni i poraženi duh. 2011.-te godine, glas užasa i nepoverenja u nešto i nekog bolje(g), zamro je skokom u ambis.

Trag tog tragičnog pada ostaje urezan. Nekome u srcu. Ostalima bi trebalo u savesti. Ukoliko je uopšte iko ko je bio nadležan da takvo što spreči to posedovao. Ne izgleda da jeste. Liči da su neki ljudi namerno ili greškom dovedeni na mesta koja bi im trebala biti izričito zabranjena, jer nisu ni po jednom svojstvu sposobni da ga obavljaju. Štaviše, trebalo bi usled otaljavanja,  uzmicanja, nesposobnosti, zastrašenosti po svoju poziciju i kožu, da budu kažnjeni. Dakako, oni nisu neki oni, već imena i prezimena koja se vuku po novinama i čaršiji bez ikakvih sankcija, posledica, promena u ličnom i profesionalnom životu, na čelu sa nekadašnjim ministrom obrazovanja Obradovićem, koji je svoje obećanje da će svi počinioci biti adekvatno kažnjeni  naravno progutao, i odneo sa sobom na po prilici i okolnostima nimalo odgovornu poziciju profesora. I dalje svi "revnosno" obavljaju poslove na očigledno doživotnim radnim mestima. Direktori se povlačeći vraćaju, psiholozi kriju istinu, policajci selektivno primenjuju silu, nastavnici žmure, upravnici lokalnih školskih uprava podgrevaju vladajuće partijske obroke od kojih su svi gladni, ali presiti svega. Očigledno je da se sa 500.000 ili nesto manje dinara kazne može skinuti ljaga sa imena jedne po svim kriterijumima prosečne u moru srpskih škola u kojima se dešavaju slične stvari. A dešavaju se - nekažnjena iznuđivanja, pretnje, silovanja, tuče, ranjavanja.

Ono sa čime bivaju suočeni, ne samo Aleksini, već mnogi roditelji, jeste - da li (su) mogu(li) da učine nešto više? Mogu li da "izigraju" zakon, koji bez obzira na traumatične posledice po žrtvu, nekako stane na stranu krivaca? Da li je loše što veruju onima koji su tu da štite pravdu, životno dostojanstvo, normalnost? Ili je logično da se povuku, kriju, beže pred onima koji će sutradan počiniti još gore stvari, zato što im sistem to omogućava? Da li se treba praviti slepim pred skorašnjim prijavama istog tipa u istoj školi koju je Aleksa pohađao? Ili ćutati? Čekati?

Nemojte to raditi, čak i ako niste roditelj. Čak i ako vam deca nisu bitna i bliska. Poništićete sebe kao ljudsko biće. Kao nekog ko jeste glas razuma.

20. marta, u Nišu, Somboru, Šapcu, Loznici, Bačkoj Topoli, Vršcu, Pirotu, Bačkoj Palanci i Novom Sadu, biće održani skupovi za podršku "Aleksinog zakona" i prava dece na normalno detinjstvo. Razbijmo muklu tišinu, strah i silu nepravednosti. Podržimo pravo na ličnu i opštu sreću. 

Ivana Milojković

Komentari

Komentari