Humanitarna (fr)akcija
Foto: 
john curley

Humanitarna (fr)akcija

Ono čime smo okruženi poslednjih godina; pogotovo od kada su javne ličnosti počele aktivno da učestvuju u tome; su razne humanitarne akcije, pa i one ulične. Svakako, to je lep i human gest svih ljudi koji se bave time aktivno ili pasivno. Poštovanje prema tom radu raste kada su rezultati akcije uspešni. Svi mi smo makar u jednom trenutku želeli da pomognemo više nego što smo tada bili u mogućnosti. Da se ne lažemo, najveći odstotak nacije balansira na ivici egzistencije, ali se ipak nađe tu i tamo koja stodinarka ili hiljadarka za prilog.

Međutim, ono što je u svemu tome postalo zgražavajuće je činjenica da su mnogi izvlačili ličnu materijalnu korist nauštrb dece kojoj je pomoć bila potrebna. Još jedna jeziva stvar u aktivnom humanitarnom radu; a sa kojom sam se i sama susrela pre nekog vremena; jeste egoistična agresivnost dobrovoljnih presretača na ulicama. Naime, prošla sam pored jednog volontera koji je skupljao prilog za devojčicu kojoj je hitno trebalo uraditi zahvat na srcu u inostranstvu. Kupila sam letak sa dečjim motivima i nastavila niz ulicu. Već na sledećoj raskrsnici dvadesetak metara dalje, presreo me je još jedan volonter tražeći prilog za drugo obolelo dete. Rekoh mu da sam već dala prilog, na šta mi je on odgovorio:

“A ne, oni su iz “te i te” organizacije (da ne imenujem istu). Oni rade na crno, mi smo dobili odobrenje od policije da budemo ovde. Trudimo se da sve bude po zakonu jer žrtvujemo svoje slobodno vreme da bismo pomogli i bilo bi apsurdno da nas i privedu zbog delovanja na ulici bez odobrenja.”

Produžila sam bez reči. Da li primećujete isto što i ja? Šokantno je to što se čak i u humanitarnom radu prave kastinske podele. Šokantno je to što volonter može da vam kaže “dajte nama prilog, mi smo bolji i nama je potrebnije, mi imamo dozvolu”. I najzad, šokantno je to što se naglašava da ONI ŽRTVUJU svoje slobodno vreme. Izvini, prijatelju, brate, sapatniče, ako si već žrtvovao svoje slobodno vreme pun elana i volje da pomogneš, onda ne naglašavaš to samohvalospevom. Ta, naizgled dobra volja i humanost postaju diskutabilni. Da ne govorimo da je činjenica da se samo deo prihoda prosleđuje na račun bolesnog deteta, ostatk, naravno, zadržava organizacija. Ali i za to postoji opravdanje u vidu troškova štampe jer nijedna štamparija neć da učestvuje u humanitarnom radu i da štampa bez bez novčanica.

Ne mogu da ne primetim da su u ovoj zemlji čak i humanitarne akcije  povod za takmičenje i lično pumpanja ega u stilu “Eto, JA sam dao svoj doprinos”. Sebično, narode, veoma sebično. Mrzim da se dotičem klišea, ali to je ista ona priča “pomažem ti da bih se osećao dobro”. Nije li sve to pomalo (pomalo?) ljigavo? Nije li čak i život jednog deteta postao povod za instant koncentrovano hranjenje ega? Da li smo stvarno pali toliko nisko? Da li je volonter postao sinonim za osobu koja traži potvrdu da je dobar čovek? Čast izuzecima, možda su zaista većina tih ljudi tu iz najiskrenijeg saosećanja i želje da pomognu. Možda je samo nekolicina njih u svemu tome radi ubrzanog isplaćivanja karmičkih dugova. Ali u tom slučaju je potrebno napraviti bolji izbor pre delovanja tih grupa na ulicama.

Mene je sramota.

A vas?

Ivana Pekić Malimarkov

Komentari

Komentari