Između sujete i napuhane inteligencije

Svako društvo je podijeljeno na klase. Dijeli se prema raznim kriterijima: prema stepenu obrazovanja, obavljanja profesije, ili nekih općeprihvaćenih stavova prema kojima se određuje vrijednost pojedinca. Svako društvo smatra i uvažava učene ljude i one koji prema njihovim pogledima više doprinose općim i suštinskim progresom društva. Takva hijerarhija nije pogrešna, ali da li se pojedinac može “precijeniti” i njegova društvena uloga “prenaglasiti”? Može, ukoliko taj pojedinac ne preuzima na sebe posao učešća u progresu društva.

Onaj koji svojim ponašanjem, djelovanjem, pa i misijom ne doprinosi ničemu, osim što puko reprodukuje stečeno znanje i navike iznošenja i reklamiranja sebe samog, nije od od onih koji doprinose progresu društva, te razvoju novih generacija. On je pojedinac, titular sa imenom i prezimenom, imena udžbeniku, zvanje na vizitkarti, i ništa vise od toga. U tom smislu valja napraviti razliku između vrijednih i nesebičnih udjeljivača znanja, spoznaje i vještina napredovanja, i onih koji čuvaju isto samo za sebe i ni u kakvom smislu bez digitrona. Razliku valja napraviti i kada je riječ o ljudima koji s ljubavlju rade, s ljubavlju prenose, pravedni su i prirodni ljudi. I na kraju razliku treba napraviti: i prema onima koji se plaše da ih neko ne nadmaši; i onih koji su sigurniji u sebe, ali im je i cilj da ih neko nadmaši sve zarad općeg dobra društvu. Sigurno je najvažnija podjela na intelektualce koji su korisni sebi i na one koji su korisni društvu.

Sujeta i elokvencija kao kanceri intelektualca.

Sujeta "izjeda" mnoge današnje intelektualce, pisce, teoretičare. Kada im se spomene neko u rangu sa njima, kažu: "Ma,budala", a namrgođenih lica smatraju sebe uzdignutim od ostalog svijeta. Primaju plate i "pucaju" od elokvencije na skupovima, a kad treba da se nešto promijeni, u mišjim su rupama. Želje za vječitim paradiranjima i aplauzima ispunjavaju njihov ego, a satisfakciju za dalji rad prikupljaju promišljanjima kako da “ispričaju ispričano” ili cinički se osvrnu na pitanja tuđeg rada i djelovanja. Ništa ih obično osim njih samih ne zanima, zahtijevaju da im se obraća sa "Vi", da ne čekaju u redu, da im krojač džabe sašije, taksista ništa ne naplati, itd., a nikakve koristi ljudi nemaju od njihovih silnih titula. Najgore je što mlade ljude ne podstiču, ne podržavaju, ne prate, i ne savjetuju, već će ih čak spotaći za račun svoje nesposobne djece na koju kao nikakvi roditelji nisu obraćali pažnju. Variraju negdje između uloge beskorisnog troma i destruktivnog termita; sipca ili pacova u posebnom smislu. Pošto su potpuno beskorisni mjestu i ljudima od kojih potiču, i poštosutakviljudikakvijesu, obraćanje se sa "Vi" zaslužujusviosimnjih. Obraćanjesa "Vi" i puno veće poštovanje od njih zaslužuju neobrazovani i ljudi po njima "nižeg porijekla". Uzdižući se i proklamirajući sami sebe, oni sjede u značajnim institucijama, vode katedre na fakultetima i pišu naučne radove, čineći sve da ih neko u tome ne dostigne ili prestigne, tako sabotirajući kako svoje kolege, tako i mlađe generacije koje bi mogle krenuti njihovim stopama. Namrgođenih lica prema podređenima, izvještačenih osmijeha prema nadređenima, oni postaju oni koji mijenjaju stvari, ali mijenjaju “na gore”.

Bolest zvana “nepripadanje svijetu iz kojeg se potiče”.

Ukoliko potiče iz manjeg mjesta, on se nikako ne identificira sa istim. Ljude, običaje, i sve ono što karakterizira mjesto iz kojeg potiče, smatra dekadentnim, zaostalim i njemu neprihvatljivim. Često može biti od onih koji “ne vidi” sebi nekada možda prisne osobe. Često može biti i od onih koji ih izbjegava, jer nisu “dorasli” njegovom “bogatom vokabularu”. Takvim pristupom “gorde emancipacije” i čuvanja pameti koju ne može honorisati od običnih ljudi, ta osoba može postati više destruktivna svojim pojavom, nego li odsustvom svoje pojave.

Bolesti jednoumlja i “prodaje imena“.

Mnogi od njih će godinama zatupati jedno mišljenje koje mogu opovrgavati na stotine neistomišljenika, ali će se držati svog iskrivljenog stava iz sujete. Mnogi od njih će stajati rame uz rame sa političarima, nerijetko odoljeti visokim političkim funkcijama, ne bi li u svojim biografijama upisali i taj uspjeh. Mnogi će pisati recenzije za novac, nekvalitetnim kvazi književnicima i naučnicima i u zavisnosti od iznosa koji dobiju, dizat će ih u zvijezde i, ismijavati i gušiti daleko kvalitetnije. Rado mogu biti prijatelji sa ljudima izvan struke i nauke ukoliko se radi o moćnim ljudima, pa makr oni bili i iz miljea sa druge strane zakona. Nerijetko će se usuditi da brane pogrešan rad, kritikuju pravilan, i okrenu se protiv svega onoga što im se može sukobiti sa interesima i poremetiti proračune.

Ko koristi isključivo sebi  beskoristan je drugima.

Između sujete i napuhane elokvencije, nalaze se mnoga imena iz struke i nauke. Između dvije krajnosti koje ih karakteriziraju, ne trebamo opravdati niti jednu, niti drugu, već obje diskreditirati kao prihvatljive. Kako neobrazovanom, tako i obrazovanom čovjeku, ovakvi ljudi nisu ni od kakve koristi. Puno značajniji i korisniji član društva može biti čistač ulice koji doprinosi da ne prljamo cipele, nego li ovaj beskorisni "doktor, akademik, naučnik" kog izjede sujeta i "napuha" elokvencija.

Dženis Šaćirović