Foto: 
Zlatko Vickovic

Kultura i zabava

Srbija nakon pada Smedereva, prekida nemanjićkog perioda i viševekovnog sna nije mogla da ima državu, osim vazalskog odnosa, i gušila se u nacionalnoj teskobi pod okupacijom novih osvajača. To je trajalo sve do početka 19. veka kada su Karađorđeva prekost, Dositejeva prosvećenost i Vukova upornost izgradile temelj nove države. Tada možemo da govorimo o novoj epohi kada je kultura označena kao glavna nit za uspostavljanje veze između društva i državnosti. Jednostavno i kratko: ponovo se definisao značaj kulture i njena struktura.

Ali ono što je danas u našem vremenu evidentno jeste totalno odsustvo prepoznavanja te veze, pa čak i mešanje kulture, kao osnove identiteta jedne nacije, i zabave koja ne spada u njen žanr, niti je u vezi sa bilo kojom klasifikacionom osnovom kulture. Još od pećinskog čoveka ljudi su tražili zabavu kao jednu vrstu relaksacije, potrebu za opuštanjem i razonodom. One su kao i danas bile lake i jeftine.

Kada se osvrnemo na našu svakodnevicu, primetićemo da je sve više popularno angažovanje lokalnih samouprava u kreiranju kulturne politike tako što organizuju koncerte tzv. estradnih umetnika, identifikuju se sa popularnom muzikom i na taj način usrećuju narodne biračke mase. Naravno, svako ima pravo da učestvuje ili da ne učestvuje u kulturnom životu ili da konzumira zabavu u onoj meri koliko se njemu svidi. Gostovanje Ace Lukasa u Kraljevu pre nekoliko dana, poznatog muzičara iz sveta estrade, podstaklo mnoge da se bave ovom temom i da prave tribine koje bi se bavile značajem kulture danas. Jedino u čemu se greši jeste insistiranje na kulturnom delovanju dovođenjem filharmonija ili izvođača operskih arija kao antipodu estradi. Na taj način se satanizuje kultura koja po takvim stavovima treba da bude alternativa jeftinom provodu. Umetnost, pa samim tim ni kultura nema zvezda, kao što ima zabava. U svetu porno filma malo koji muškarac nije čuo za Ćićolinu, nesporno veliku zvezdu iz žanra jeftine zabave, ali blasfemično bi bilo staviti Natali Vud kao njen antipod, jer porno film nije umetnost, pa samim tim ni umetnost ni kultura. Laka zabava koja u svojoj sadržini ima note nije muzika iz sveta umetnosti i kulture, već muzika iz sveta trenutne razbibrige i razonode.

Tradicija i kultura su u dubokom dijalektičkom jedinstvu. Estrada pak nije ni tradicija ni kultura i ona je u vezi sa komercijalizacijom zabave i nagonom za jeftinom razonodom. Jeftina i laka zabava ne traži lake note, kako to negde neko reče, već muziku sa kojom prazna glava može da utone u jednočasovni bezbrižni san uz koji idu skoro uvek laki opijati kao dodatni gas za uživalačke strasti.

Komercijalizovanu zabavu treba prepustiti slobodnom tržištu, a kulturu gajiti preko institucija koje su u nadležnosti ministarstva, lokalnih samouprava i ostalih vlastodržačkih centara. Kao što su pečenjare na Ibarskoj magistrali prepuštene slobodnom izboru i komercijalizovanim mogućnostima, a biblioteke i kulturni centri pod kontrolom kulturne politike. Tako bi trebalo da bude. Ali kao da se radi obrnuto.

Kultura, umetnost, tradicija postavljaju pitanja, pokušavaju da reše misao, zato uživanje u njenoj konzumaciji neretko je i bolno. Zato ona nema masovnost, ni zvezde, niti puni dvorane i hale u onoj meri kako to rade zabavljači.

Mi to znamo, ali po pravilu kulturnu politiku kreiraju političari koji ne razlikuju kulturu od estrade i, što je najgore, kao doktori nauka za svoje pomoćnike i gradske ministre biraju cvećare i metaloglodače, kao da je kultura beton iza neke trafike na koji se treba dobro popišati.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari