Foto: 
Josh More

Moć

Uzrok svih glavnih problema u svetu još od prastarih vremena, opsesija koja ubija svaku trunku savesti, droga koja tranformiše najpoštenijeg čoveka i najvećeg idealistu u monstruma tako što ga odjednom i nenadano opije onda kada joj on to dozvoli svojom naivnošću ili nepromišljenošću pri svakom koraku uzdizanja – moć. Nema čoveka koji je ne želi. Neki stignu do te mere da se opiju istom, da pod dejstvom ludačke narkoze progone, izrabljuju, maltretiraju i ubijaju psihički, fizički, ekonomski, politički, moralno, lokalno, reginalno i globalno druge ljude. Taj lanac niko u istoriji nije uspeo da prekine u potpunosti, jer skoro svi potlačeni pate od nedostatka moći a, kada je dobiju, postaju isti kao i njihovi tlačitelji.

Opsesija za sticanjem i isticanjem moći prožima se kroz svakodnevnu komunikaciju i odnose. Kroz najbanalnije stvari na dnevnoj bazi. Zla kob koja se provlači i kroz najbezazlenije dečje igre, najtiše patnje, vođenje ljubavi, najuzvišenije snove i ideale, vreba čoveka tiho i podmuklo, priprema teren umu da bude opijen, stvara najdublje krize svesti i savesti čak i onima koji je nikad nisu iskusili uprkos ogromnoj želji. Zlo koje srasta kao nokat uz meso uz vlast, uspeh, status, ponos,napredak, pobedu, pravdu, ispunjenje najiskrenije želje, lepotu… Najprljavije u nama tada postaje još prljavije, a najčistije se isprlja do najprljavijeg, polako i sigurno, do totalne izopačenosti i skrajnutosti uma. Ostavlja za sobom pustoš, zgarište i smrad, iznutra, spolja i okolo zagađujući i trujući sve ljude kompleksima i zavisnisništvom, ostavljajući žrtve u svakom smislu.

Kako se odbraniti onda kada nas zaposedne, kada se dogodi da sve svoje želimo da joj podredimo radi zadovoljenja koje nikad do tad nismo osetili? Kako da prestanemo da se drogiramo time ili da prestanemo da očajnički želimo to? Da li moć može da bude dobar sluga ako ikada uspemo da dovedemo vlastitu svest u stanje u kojoj nećemo dozvoliti da ona bude zao gospodar? Postoji li uopšte takva situacija? Da li je pogrešno pripisivati je i reformatorima, umetnicima, stvaraocima, misliocima, filozofima, svim dobrim ljudima koji su ostavili pozitivan trag u svetu, pa i svecima? Ego ne poznaje bezuslovno žrtvovanje, davanje i stvaranje, ali zato jako voli da ispunjava svaku svoju poru osećajem moći, naročito nadmoći. Ego želi slavu, uspeh, status i da bude po svaku cenu negde zapisano ime i prezime njegovog vlasnika, zato je i željan prevelike moći, jer kada ne bi bilo toga, osoba bi bila u raskoraku sa željama sopstvenog ega i stvaranja koji bi bio ogoljen i vidljiv svima.

Zato možemo reći da je moć iluzija kojom varamo sebe i druge, koja nam pomaže da predstavimo nepostojeće i nepotpune vrednosti kao postojeće, potpune i istinite. Iskreni profesionalac i stvaralac nikada sebi neće dopustiti da misli da je moćan, svemoćan, nadmoćan, niti će se na taj način predstavljati svetu. Uvek će za njega postojati bolje, više, lepše od onoga što je poslednje uradio ili napravio. On stavlja svoj potpis iz želje da isti ne predstavlja njega kao ličnost, nego da predstavlja samo malu asocijaciju na delo ili stvar koja je jedno od mnogih stvari koje su učinile da poverujemo u to da ovaj svet može biti lepše mesto za život. Nažalost, ovaj svet se stalno gradio i rušio, da bismo došli do tačke kada se više nego ikada ruši nego što se gradi i uzima više nego što se daje. Moć kada se prima i uzima bez granica postaje destruktivna energija koja nastoji da poruši i ruševine ruševina koje je napravila. Zato treba da se odričemo ideje hedonističkog, egocentričnog, sadističkog, bilo kakvog uživanja u njoj.

Pravi odgovor na gore postavljena pitanja bio bi da se svi mi rađamo sa dovoljno moći da se dajemo ovom svetu oplemenjujući ga. Uistinu, ona raste proporcionalno sa našim razvojem, ali odgovor je „da“, ona može biti najbolji sluga ako je stalno trošimo nesebično stvarajući, gradeći i dajući, jer tada ona postaje ono što naročito u ovom momentu svetu hitno treba – kreativna energija.

Radmila Stolić

Komentari

Komentari