Foto: 
autor nepoznat

Moskva Černobilju ne veruje

Viriti u život, kakav je nekad bio iza gvozdene zavese - ponovo je postalo moderno. Tome je svakako doprinela i serija Černobilj, koja je ovih dana mnoge naterala da se debelo zamisle. Serija je crna, da crnja ne može biti. Ali kako drugačije, kada je tema apsolutno jeziva, a njen užas ne stari. Hirošima, Nagasaki, Tri milje, Fukušima... Opominjuće zvuče ta imena, ne mogu se tek tako zaboraviti.

Lično mi je posebno potresno sve u vezi Černobilja. Serija me je vratila pravo u mladost provedenu u Sovjetskom Savezu, a to iskustvo nije bilo uporedivo ni sa čim što me je čekalo u daljem životu. Sivilo, surovi realizam, jeftin ljudski život, alkohol, beznađe... To nisu kadrovi iz serija, tako je zaista izgledala svakodnevnica prosečnog stanovnika ove ogromne i bogate države.

Neprekidno živeći u Moskvi skoro deset godina, od prvog dana sam gledala neverovatnu borbu prosečnog žitelja prestonice da, koliko – toliko, dostojanstveno živi. Bilo je više nego očigledno da sopstveno pasije bitisanje Sovjeti mogu da podnesu samo uz hektolitre votke, kolonjske vode i ostalih tečnosti, koje sadrže alkohol. Trezni nisu smeli biti ni jednog momenta. Nije sve u kulturi i knjigama, običan narod je bio željan svega. To, naravno, nije važilo za "crvenu partijsku aristokratiju", ali o tome nekom drugom prilikom.

Tog kobnog 26.04.1986. sa tadašnjim društvom obrela sam se na izletu u Podmoskovlju. Čitav dan smo bezbrižno roštiljali na pitomoj, prolećnoj livadi, ne sluteći kakva drama se odvija severozapadno od nas. Bukvalno ništa nije ukazivalo na apokaliptična dešavanja. Dan je bio oblačan, povremeno kišovit, bez vetra i proveli smo ga sasvim lepo.

Kada smo se uveče vratili kući, po navici smo uključili TV da poslušamo Vremja tj. njihov Dnevnik na jednom jedinom državnom TV kanalu. Uvek je počinjao u 21h i trajao bi po 45 min. Prvih 30 min emisije smo mi, stranci, od milja nazvali "Crkla Amerika da Bog da!" To ime prilično dobro ilustruje količinu antizapadne propagande, koju su Sovjeti bili prinuđeni da mažu na hleb, umesto putera. Te večeri, nesreća u Černobilju nije bila spomenuta, a ni sutradan... Čekale su se, verovatno, instrukcije "odozdo", jer je sve što ide u javnost moralo da prođe gusto, partijsko sito. Tek nakon nekoliko dana, stiglo je stidljivo obaveštenje, bez mnogo detaljisanja, uz obavezno obrazloženje da nema mesta panici.

Kao i mnogo puta pre toga, kobnu i sumornu sovjetsku stvarnost prekrili su nepregledni slojevi "radioaktivne propagande" čije je zračenje bilo ne manje pogubno po stanovništvo. U to vreme, bilo je puno naših radnika u Ukrajini i Belorusiji. Predpostavljam da se sećate kako su prošli ... Ne znate ništa o tome? Sad je jasnije i zašto, zar ne?

Kroz tragedije u Fukušimi i Černobilju, na primer, vrlo jasno se prelama odnos države prema pojedincu. Nude nam se konkretni društveno-politički odgovori na mnoga istorijska pitanja. Japanska vlada je, dajući istinite i pravovremene informacije, dozvolila starijim sugrađanima da dobrovoljno žrtvuju sopstvene živote, sanirajući štetu, nakon tragedije u Fukušimi. Tako postupa pristojna država i to je, između ostalog, jedan od razloga njenog hiljadugodišnjeg trajanja.

One druge, žrtvuju neumorno, ne pitajući za dozvolu, dok i same, na kraju, ne nestanu kao žrtve sopstvene nezasite potrebe za svežim, ljudskim mesom. Surova dijalektika koja, pre ili kasnije, probije kroz svaki politički sarkofag.

Komentari

Komentari