Foto: 
Cris

Multinacionalno grickanje radničke klase

Naše društvo je na udaru mnogih prljavih igara. Neke su vrlo otvorene i bahate, bestidne i gladne našeg mesa. Druge su zakulisne, ogrnute zakonskim okvirima , humanitarnim akcijama i društveno odgovornim ponašanjem. Ako nemate zaposlenje možda ga možete naći kao omladinac preko 35 godina života jer, verovali ili ne, postoji pri omladinskim zadrugama i ta zakonska mogućnost, da budete omladinac preko 35. Onda ćete moći da obavljate privremeno povremene poslove, uredno registrovane, uredno plaćene, ako imate sreće i 150 dinara po satu. Nećete dobiti plaćen prevoz, neće vam platiti slobodne dane, nećete imati pravo na godišnji odmor... Ali bićete uredno plaćeni po satu. Ti sati će vam sigurno izaći na nos, jer će se od vas očekivati da rmbačite kao konj i da ispunite zadate norme kompanije u kojoj radite. Norme su, naravno, osmišljene tako da ih možete postići samo ako ste u vrhunskoj kondiciji i imate snage za tri budale u jednoj. Imaćete period obuke, prilagodjavanja, imaćete časove ispiranja mozga u kojima će vam servirati, pored ručka, sve ono lepo što dotična kompanija nudi kao privilegiju svojim zaposlenicima. Šteta što nećete imati ni vremena, ni snage, da bilo šta od tih benefita osetite na svojoj koži. Daće vam pet radnih dana i dva slobodna (neplaćena), osim ako potreba službe, povećan obim posla, nedovoljan broj radnika, ne zahtevaju drugačije. Šta mislite, šta se dešava? Imate li vikend?

Kompanija je okrenuta lepim vrednostima. Ona ima svake godine humanitarne akcije. Njeni zaposleni dobrovoljno odlaze da zabave decu bez roditelja, organizuju kićenje jelke, skupljanje dobrovoljnih priloga, paketiće od donacija dobrih ljudi. Kompanija odvaja plastiku, staklo, papir... Reciklira. Vodi računa o životnoj sredini. Naravno da nećete videti ono iznutra, koliko hemije ista ta kompanija baci na naše deponije, koliko hrane takodje završi tamo. Ima tu i ona druga strana priče. Ne postoje zakonski okviri koji bi regulisali kako se višak hrane ili sredstava za higijenu može donirati. Gladni i prljavi ljudi šetaće našim gradovima kao aveti, a u isto vreme neko će bacati na deponije gomile onoga što bi nekome moglo spasiti život. Azili za životinje nemaju čime da prehrane svoje štićenike, a neke kompanije bacaju tone hrane kojoj ništa ne fali, osim što je gospoda nisu pojela tog dana.

Kako multinacionalne kompanije grickaju radničku klasu?

One vam daju sve na rečima i na papiru, a onda vas polako, sistematično, jedu kao čips. Oprostite! Kao sasvim zdravu i unosnu grickalicu! Jer u takvim kompanijama možete raditi i godinama pod okriljem ugovora koji oni imaju sa omladinskim zadrugama. U ugovoru će vam pisati da taj rad može trajati najduže 120 dana. Jedno je papir, drugo je praksa. Odmorićete (neplaćeni) neko vreme, a onda možete da nastavite sa novim ugovorom istog sadržaja. Tako ste vi lako zamenljivi, tako ste vi loše plaćeni, tako ste maksimalno izrabljivani i izarčeni. Mladi ljudi izdrže po nekoliko godina a onda shvate šta im se dešava pa beže glavom bez obzira. Matorci, onaj ogranak preko 35, stisnu zube, ćute i rade. Jer, zaboga, ko će njih da primi negde na posao kad su već odavno umorni od života i zlopaćenja po raznim firmama. Nema posla! Ima posla! Ali vas jedu sa svih strana, kinje i muče s osmehom na licu. Oni vas prvo ubede da ste na pravom mestu, da ćete imati redovna primanja (kao da je to čudo belosvetsko), da će vam za svaki dan rada biti uplaćeni doprinosi (i to je postalo čudo belosvetsko),  da oni brinu o čoveku, društvu i prirodi (kao da je to oreola na njihovim glavama), da je do vas samo da radite (i ćutite).

Nemam nameru da ih krivim. Mi smo im dali sva ta prava. Oni ih samo koriste. To su kapitalisti. To su ljudi (porodice) koji drže u svojim rukama lance kojekakvih bredniranih firmi. Njih zanima dobit. Vi ste samo sredstvo, samo radna snaga. Iskoristiće vas do zadnje kapi krvi. Grickaće vas dok od vas ne ostane ništa. A onda će se nasmešiti sledećoj turi radničke klase, sledećoj turi očajnika u potrazi za bilo kakvim izvorom prihoda. Mi smo gladni hleba. Oni su gladni profita. Oni jedu nas jer smo im omogućili zakonom da to čine.

„Usranu motku u ruke!“, rekla bi moja baba.

„Jebiga, baba! Treba prvo da se poserem na nju. Nemam šta! Prazna mi creva krče! Nemam snage ni da prdnem!“

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari