Foto: 
Dave Sutherland

Normalnim ludilom protiv nenormalnih

Pre 18 godina u Kraljevu je, iz čistog zezanja reklo bi se, osnovana Stranka normalnih ludaka (SNL). To što je slučajno, ili namerno, nastalo u trenutku euforije ili nekih prirodnih zakonitosti, sagledano sa značajne distance, u novim okolnostima i pod novim svetlom pokazuje kao sedanas kao ozbiljna istorijska činjenica. U trenutku konstituisanja, bitno je istaći, nivo sveopšteg, a samim tim i nacionalnog ludila, bio je daleko niži pa i bezazleniji od ovoga koji nas danas okružuje. 

Ludilo je, posle svega što smo preživeli, a čemu se još uvek ne vidi kraj, postalo sastavni deo našeg života, svakodnevica, ludilo je postalo priznati metod za funkcionisanje ljudskog mozga. Otišlo se tako daleko da je i sam pojam ludila sa najviših naučnih instanci postao rastegljiv pa se, osim  najtežih oblika shizofrenije, sve ostalo može podvesti pod specifičnost jedinke i njenu individualnu reakciju na okolnosti. U vremenu u kojem, kako kažu pojedini ideolozi, više nije bitno imati, već  se vizuelno dopadati, potreba za specifičnim izgledom neretko vodi u stanja svesti koja su daleko od normalnih. 

Danas najraznovrsniji ,,inženjeri ljudskih duša" deluju, a i jesu, nedostižno luđi od onih koje su samo pre desetak godina lečili. Pa, ipak, na ludilo se ne gleda kao na neku opasnost koja će zahvatiti, ili je već zahvatila čovečanstvo. Ludilo je stanje kolektivne svesti čovečanstva otrgnutog od dogmatskih i drugih tiranskih ideologija, stanje oslobođene svesti u kojoj čovek postaje ono što jeste, nesputan potrebom da se dopadne nadređenima, da bude poslušan, odan i zaplašen stepenom moći svojih vođa. Ludilo je potreba da se bude originalan, neponovljiv i jedan. Ludilo je želja da te putem TV čitavo čovečanstvo vidi, bar par sekundi, u neponovljivoj kreaciji sopstvenog psihofizičkog jastva, tom spoju krečnjaka, vode i onoga što se smatra dušom, a što je negde evidentirano pod tvojim imenom, sa tvojim otiskom prsta, sa samo tebi jedinstvenim rasporedom zrna u grozdu DNK.     

Ludilo, ovako kako ga danas vidimo, samo je još jedna etapa postkompjuterske faze čovečanstva koja, verovatno, prethodi eri čipova i tehnoloških dostignuća o kakvima sada možemo samo da sanjamo. Nije li ludilo otuđenje čoveka koje ga, mimo biloškog koda o nagonu za opstankom, tera da sasvim ravnodušno posmatra samouništenje sopstvene vrste, a i svega što ga okružuje, u najrazličitijim vidovima? Nije li ludilo to što iz dana u dan prestaju da važe svi empirijski, ili na neki drugi način, uspostavljeni vrednosni i etički kriterijumi? Nije li ludilo to što je ludilu dozvoljeno da se kao ludilo uspostavi i zagospodari svetom? 

U takvim okolnostima već samo razmišljanje o normalnom ludilu, kao svojevrsnoj i modernoj ideologiji koja bi mogla spasiti svet, doživljava se ne samo kao dalekovidost njegovih ludologa, već kao nužnost koja se javila zato što je morala da se pojavi kao i mnoge druge epohalne ideje. Tako shvaćeno normalano ludilo je poslednji pokušaj, vapaj reklo bi se, da shvatimo gde smo i kuda idemo, da se prizovemo pameti u sveopštoj kaljuzi ludila i usmerimo čovečanstvo ka nečemu što mu, pre svega, garantuje spas, a potom i opstanak u skladu sa onim savršenstvom koje čovek kao prirodna nužnost poseduje. Ili, prostije rečeno, priroda nije čoveka osmislila da bi on generisao i emanirao ludilo, koliko god mu ono bilo svojstveno, već da bi, u nekom stadijumu sopstvenog razvoja, definisao prirodu samu. Čovek je, zapravo, modifikacija - priroda koja samu sebe promišlja. Biti (nenormalno) lud, znači biti izgubljen za sebe i za druge, ,,slamka u vihoru", beznačajna pojava koja  može predstavljati samo balast sebi, svetu i ukupnoj pojavnosti. Biti (nenormalno) lud znači biti kažnjen za mogućnost da život proživiš kao normalan, da na lepote sveta gledaš očima prirode, očima koje verovatno daju objektivniju sliku od one zamućene egocentričnim sočivom kosmičkog otpada i usmrdelim jetrenim izlučevinama uboge kreature zvane čovek.   

Biti (pametno) lud znači sve to znati, biti svestan drugih, ali i sebe, a naročito odgovornosti koju baš zbog takve svesti imaš pred onim što postoji. Biti normalno lud znači - biti, sve ostalo je ništavilo nenormalnog ludila koje je negde smišljeno ne bi li doprinelo  potpunoj pomračenosti čovečanstva posle kojeg će doći neke nove civilizacije, ali nas više neće biti. Biti normalano lud znači baš to - biti normalno lud, a ne bot.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari