Foto: 
autor nepoznat

Opančar „agencija“: O podelama i njihovim promoterima

Neću reći ništa novo ako kažem da živimo u opasno podeljenom društvu – od vrha do dna. Nije u pitanju samo ona podela koja potiče iz arhitekture vlasti i njenih izvođača radova. U pitanju su i mnoge druge podele koje nam nisu potrebne.

Ako je reč o onim prvim podelama, dovoljno je pomenuti ono što se dešavalo na nedavnoj sednici Skupštine povodom rasprave o litijumu i onome što se dešava posle te sednice. Nezadovoljna ishodom sednice, a svesna da se u konstelaciji postojećih snaga i strukture poslanika vladajuće većine, drugačiji ishod nije ni mogao očekivati, opozicija najavljuje dalju borbu za svoje stavove, pa u tom kontekstu pribegava onome što joj je jedino preostalo – građanskim protestima, blokadi saobraćajnica i slično. Neko nesvesno, a neko vrlo svesno to nazove ratom, vlast to spremno proglasi pozivom na građanski rat, što po uhodanom sledu događaja prihvataju i dalje nadograđuju provladini mediji kojih je ogromna većina.

Ima li budala koje će u to ozbiljno poverovati i u skladu sa tim se dalje i ponašati – naravno da ima! A jesmo li, na primer, pred susrete Zvezde i Partizana, u fudbalu ili košarci, toliko puta najavljivali da će to biti pravi rat na terenu, pa jeli ikome, čak ni među onim najzagriženijim navijačima jedne ili druge strane palo na pamet da to nazove pozivom na grašanski rat. Jesu li hiljade traktora na ulicama Pariza i 15 hillada policajaca koje je francuska vlada morala da angažuje protiv njih građanski rat ili borba francuskih poljoprivrednika za veće subvencije u poljoprivredi. Ili još više njih pre toga u protestima pod nazivom „žuti prsluci“ koji su zahvatili čitavu Francusku. Jeli to bila borba za bolje uslove rada i da li je ikome palo na pamet da to nazove pozivom na građanski rat? Kad institucije ne rade svoj posao, a one su kod nas potpuno zamrle, onda protesti i građanska neposlušnost postaju legalni i jedini vid borbe.

Pa zašto je najveći glasnogovornik te pošasti, predsednica Skupštine, najvišeg organa državne vlasti, osoba od najvišeg poverenja Predsednika koja je na tu funkciju došla posle nekoliko mandata na mestu premijera. Da li je to upozorenje pred najavljene proteste da bi oni mogli biti proglašeni početkom građanskog rata i da je vlast pozvana da ih uguši svim sredstvima – i policijom i vojskom, a ako je potrebno i kontra protestima „lojalnih“ građana – navijačkih grupa, na primer, što je već viđan scenario, jer treba odraditi beneficije za ono što im vlast, samo naizgled neobjašnjivo, toleriše i čini. Uzgred, ako bi nedaj bože do tog zla i došlo, ona bi prva zaždila tamo odakle je i došla da nas vodi, a kako niko i ne zna gde je to, ne bi je moglo ni naći. Pa ko ovom narodu dovede tu osobu da ga vodi. Da li su toga svesni i oni poslanici koji glasaju na zvonce koje u rukama drži ta osoba. Nije tajna da među njima ima i onih koji drugačije misle o litijumu i ovim suludim konstrukcijama o pozivima na građanski rat i slično. Pa  kako će oni sutra međ’ narod sa takvom savešću. Koja je cena toga. Ovaj autor je osam godina živeo  u zemlji koja je izmislila parlamentarizam i tvrdi da ni jedan engleski parlamentarac neće glasati protiv nacionalnih interesa, samo iz partijske  discipline, čega naravno i tamo ima.

To su stvari dublje prirode i ovaj autor ne pretenduje da na njih može bitno da utiče, a ovde ih pominje samo zbog toga da ukaže da postoje i neke druge stvarne i/ili potencijalne podele, na koje bi se moglo utuicati, a koje nam nisu potrebne.

U ovom narodu vazda postoji sintagma da u nas postoje dve podele – na partizane i četnike i na one koji navijaju za  Zvezdu ili Partizan. Ni o ovoj prvoj neću ovde, nešto sam o tome rekao u svom prethodnom tekstu Ober šturm bimboje, o Aleksandru Šapiću, gradonačelniku Beograda koji je sa svojom krajnje upitnom pameću namerio da vuče neke radikalne poteze koji duboko zadiru u redigovanje istorije.

Ovde ću o nečem naizgled najbezazlenijem, a štetnom i potencijalno opasnom. Od vajkada se govori da je sport najvažnija sporedna stvar na svetu, zabava miliona i slično, pa bi valjalo da to tako i ostane. Nažalost ništa od toga kad se navijanje za jedan ili drugi klub izrodi pa pređe u međusobnu mržnju. Nisu tu u pitanju samo scene nasilja, pa čak i ubistava, do kojih dolazi u vreme „derbija“, nije opravdanje ni to da se to ne dešava samo kod nas, u pitanju je degradacija navijanja. Ovaj autor od malih  nogu navija za Zvezdu – svako je od nas iz  ovih ili onih razloga počeo da navija za ovaj ili onaj klub, osam godina je nosio dres Partizana (ne u fudbalu), niko mu na tome nije zanmerao – ni oni iz Zvezde, ni oni iz Partizana, ima više prijatelja među Partizanovcima (ne volim reč grobari), nego među Zvezdašima, družimo se i naravno peckamo se meeđusobno u stilu – dobar čovek, al' navija za Partizan i obrnuto. Ne sećam se da je iko koga poznajem 1966. godine kad je Partizan igrao sa Realom u finalu kupa šampioisu navijao za Real. Podrazumevalo se nekako da kad naši igeaju sa stranima navijamo za naše. Plaši me da je danas obrnuto. Kako smo dozvolili da dođemo do toga. Navijanje treba da ostane navijanje, a ne sekta.

Čitam komentare sa sinoćne košarkaške utakmice između Zvezde i Barselone. Javlja se iz Dubaija Anđušić, koji je do juče igrao u Partizanu, koji je i po mišljenju njegovih najbližih tamo bio krajnje zapostavljan i to teško podnosio, koji je, kako se iz brojnih naslova vidi, „slavio zbog trojke Pantera protiv Zvezde“ i zahvaljivao mu se na tome. Usleddila je reakcija Zvezdaša – ako sutra KK Kamerun (tako on naziva Partizan zbog brojnih igrača crne puti), bude igrao protiv Dinama iz Zagreba, navijaću za Dinamo. I ko zna dokle će tim povodom dalje da se razvija nadgornjavanje između jedne i druge strane. Ne verujem da Anđušić nije bio svestan toga. Pa kako će on sutra, ako ga selektor bude pozvao u reprezentaciju, da igra  zajedno sa onima koji budu pozvani iz Zvezde.

U sećanju mi je i jedan detalj iz prošlogodišnje Evrolige. Na nekoj utakmici u publici sede zajedno dva brazilska reprezentativca – Kaboklo iz Partizana i Jago iz Zvezde. Čitam da je zbog toga Kaboklu od Partizana usledilo oštro upozorenje o tom druženju, nakon čega je on izjavio da se to više neće ponoviti. Pa ko je promoter tih ludosti. S kim će da se druže zemljaci u tuđini, ako igraju za različite klubove ili rade za različite firme. Pa hoće li ovaj mali Zvezdin fudbaler Nedsljković koji je zaigrao za Aston Vilu biti kažnjen ako se bude družio sa Lukićem iz Fulama ili Milenkovićem iz Notingem Foresta. Ko je promoter tih  nakaradnih stavova.

A neposredni povod za ovaj tekst je objava na fejsbuk grupi Partizan ponos Srbije, pod naslovom „GROBBARI OVO NEĆE DA MU OPROSTE – Steropulos na treningu Makabija pred meč sa Partizanom (FOTO)“. Potpisao se čak i autor R.Đ. punim imenom i prezimenom. A na fotografiji, u krupnom planu, na terenu trener Zvezde Steropulos sa nekim igračima – to bi prema najavi iz naslova trebalo da kaže da je on čak i rukovodio treningom Makabija pred utakmicu sa Partizanom, a u pozadini se jasno vidi kompletna klupa Crvene zvezde sa likovima Jago, Nedović ... tehniko Nebojša Ilić i ostali. Pa nije valjda kompletna klupa Crvene Zvezde trenirala Makabi pred utakmicu sa Partizanom.

A sve je valjda poteklo otuda što je Steropulos pre Zvezde trenirao Makabi, stekao tamo i neke prijatelje koji su se našli u Beogradu u vođstvu te ekipe, pa sa njima popričao – svi u odelu. Što se takođe vidi iz priloženih fotografija ispod – zamislite, taj se čovek druži i sa našim protivnicima!

A primer suprotan od ovakve pameti – na nedavnoj utakmici u Istanbulu između Fenerbahčea i Crvene Zvezde, na predstavljanju igrača Kalinić, igrač Zvezde, se zaleće i skače u  zagraljaj Jasikevičijusa, trenera Fenerbahčea koji ga je trenirao dok je igrao  za Barselonu. Hoće li sada i jedan i drugi da budu kažnjeni od svojih klubova zbog takvog ponašanja.

Ovo su samo najsvežiji primeri, a nema sumnje da ih podjednako ima i na onoj drugoj strani. Smatram da su glavni promoteri ovih nakaradnisti oni koji nam vode klubove, koji bi te pojave morali da sprečavaju, a ne da ih iniciraju i promovišu. A pogledajte ko su ti ljudi. U Zvezdi – fudbal, Terzić, ranije su tu bili i Kokeza, Goran Vesić ... – košarka, Nebojša Čović, u Partizanu – fudbal, Vučelić i Vazura, košarka – Ostoja Mijailović, a to su “Sve predsednikovi ljudi“, kao u onom poznatom filmu.

I na kraju, odužio sam, hoćemo li sutra ako izađemo na protest protiv kopanja litijuma iči zajedno ili u dve kolone – grobari i delije. U pitanju su zloupotrebe koje potiču od vrha vlasti, koja preko tvrdih krila navijača – i jedne i druge strane, to nagrađuje i pospešuje, ne bi li sutra, ako zatreba, i to moglo da se iskoristi pod geslom – glas naroda. A šta je sa nama koji samo hoćemo da navijamo za svij klub.   

Opravdano se smatra da bi mnoge od ovih devijantnih pojava bile rešene ako bi došlo do privatizacije klubova – što bi vlasnici promovisali te pojave na svoju štetu, ali naš predsednik jednom prilikom izjavi i toga se još drži, da je on nemoćan da obuzda navijačke grupe, a važi za čoveka koji, po sopstvenom ubeđenju, sve zna i sve može.

O tome sam svojevremeno napisao:

„Naš predsednik voli da se poredi sa velikim svetskim državnicima, pa tako jednom prilikom i sa bivšom britanskom premijerkom Margaret Tačer , gvozdenom ledi, kako su je prozvali. Ovaj autor je imao čast da tamo živi u njeno vreme i može da potvrdi da to poređenje nema nikakve veze. Poznavaoci fudbala će se setiti tragedije na briselskom „Hejselu 1985. godine, kojom prilikom je u sukobu britanskih i italijanskih navijača bilo 13 žrtava. Margaret Tačer je taj problem rešila – u parlamentu, za nekolko minuta, tako što je zabranu igranja engleskim klubovima u inostranstvu, sa tri godine – koliko je bila kazna UEFA, povećala na pet godina i poručila im – iskorenite to huliganstvo da vam ja ne porušim te stadione, i toga na britanskim stadionima više nema.” (iz teksta Nešto kao sport … na srpski način“ (opancar.com 13. aprila 2023.)

 

U mom selu ima jedan opančar.        

Što on pravi dobre opanke !

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata,

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

 

Dragiša Čolić

Komentari

Komentari