Foto: 
Andreas Brink

Seljačina

Kada seljačina na bilo koji način dođe do nečega što mu u društvu počinje kupovati status on, bez izuzetka, počinje svoje seljačke manire javno predstavljati, istovremeno ih proglašavajući jedino mogućim načinom ponašanja očekivajući od svog najbližeg okruženja, koje ne mora neophodno pripadati tom mentalnom sklopu, identično ponašanje. Oni koji se ne uklapaju u njegove zamišljene vrednosti postaju njegovi neprijatelji. Seljačine veoma ozbiljno shvataju svoje neprijatelje.

Uglavnom svoj uspeh doživljavaju kroz novac, on im je početno merilo svih vrednosti u životu i što ga više imaju to sebe više vrednuju u odnosu na druge, mada sebe ne vrednuju istovremeno manje u odnosu na one koji imaju više novca od njih samih. Na njih gledaju sa određenom dozom cinizma, zlobe i zavisti, jer seljačina nikada ne priznaje da je iko po bilo čemu bolji od njih.

Termin seljačina nije usko povezan sa mestom rođenja kao ni sa zanimanjem. Seljačina može biti, a sve češće je tako, neko ko je starosedelac nekog grada i ko se bavi kako nekim privatnim biznisom, tako i neko ko je došao do neke funkcije u državnoj upravi ili instituciji.

Seljačina često želi da pomogne nekom ko ga za pomoć zamoli ali se to mora čuti, jer nije dovoljno da on postane velik i dobar samo u očima onoga kome pomoć pruža već i u širokim krugovima zajedničkih poznanika, ali veoma retko je ta pomoć izkazana u novcu, jer seljačina ne voli da daje novac individuama, već samo institucijama, crkvi ponajpre, školi, bolnici, humanitarnoj organizaciji i naravno sve to uz veliku pompu i fanfare.

Kada seljačina uzme upravljati, bilo čime, on obavezno počinje izmišljati nova pravila i rigorozne kazne za nesprovođenje istih, jer tako sebi daje izuzetnu važnost ispoljenu kroz strah onih koji su u zavisnosti od njega. Seljačina se strahom hrani.

Danas je za ozbiljnu seljačinu nedovoljno da samo ima puno novca i da to pokazuje kroz vile, bazene, automobile, što mlađe žene ili muškarce, u zavisnosti od samog pola seljačine kao i od seksualne opredeljenosti (mada su seljačine po pravilu konzervativne), već je potrebno ispred imena seljačine stajati i nekakva titula. Tako su oni, doktori, magistri, magovi, kapetani, generali, načelnici, predsednici, ministri, premijeri, prestolonaslednici, vladike, direktori, kontroverzni biznismeni, glumci, muzičari, umetnici, pesnici, pisci, akademci...

Nas koji svoje ime nosimo bez ičega ispred, ali i bez ičega iza, ''vode gomilom vođeni ljudi'', organizovane i umrežene seljačine, koje su nas skrajnuli u senku života kako im ne bi zaklanjali zrake uspeha, zrake koji bi ih, da je ovaj svet iole normalan, trebalo spržiti.

Jovica Živanović

Komentari

Komentari