Foto: 
The Wandering Angel

Siguran krov za treće doba

Starost, popularno zvana „treće doba“ (valjda, da se neko ne bi osetio loše u bilo kom pogledu zato što je star, a manje zbog životnog ciklusa podeljenog na tri dela od strane stručnjaka), donosi promene. Neko ih prihvati lakše i brže, neko nikako, zavisi od čoveka, a i samih promena.

Kod velikog broja ljudi prevlada shvatanje da, kad završe svoj radni vek i odu u penziju, više nikome nisu potrebni, da to neizostavno uslovljava depresiju, gubitak prijatelja, društvenog života... Ništa od ovoga nije i ne mora biti tačno, tim pre što su penziju doživele generacije koje ne znaju šta znači biti bez posla i nade da treće doba dolazi a nema izgleda za bilo kakvu materijalnu sigurnost u vidu, makar, i minimalne penzije.

Ali, ako materijalnu sigurnost ostavimo po strani, jer ima ljudi koji nemaju nikakva primanja, i sagledamo ostale aspekte trećeg doba, videćemo da oni mogu biti, naravno, i dobri i loši, ali i da ljudi sami postavljaju barijere i ne dozvoljavaju sebi da uživaju, već  (ne)svesno otežavaju svaku situaciju i mogućnost da se stvari odvijaju u pozitivnom pravcu, što naročito važi za naš narod.

Umesto da penzionerske dane koristi za bavljenje konstruktivnim stvarima,  Srbin će radije da popuje deci o tome kako treba da vaspitavaju svoju decu i da se trudi da u životu unuka sebe postavi na mesto osobe broj jedan, a umesto parka ili banje, mesto za izlazak i razgovor je ambulanta. Tu će se jedni drugima izjadati na snaje, zetove, pričati o današnjoj omladini kojoj decu ne donose rode, kao u njihovo vreme što je bilo, razmeniti iskustva po pitanju lekova ovoga i onoga.

Oni kojima je zaista teško, uglavnom zbog lošeg zdravstvenog stanja, stalno osećaju kako su na teretu onima koji brinu o njima a ima i onih koji to svoje stanje koriste da bi, ionako tešku situaciju, dodatno otežali. Zvuči grubo, ali je istinito.

Jer, šta se desi kad se većini spomene mogućnost odlaska u starački dom, ako se uopšte i sme spomenuti? To se doživljava kao najtragičniji čin, najveća izdaja od strane sopstvene dece! Sledi milion pitanja i zaključak da je to nezasluženo da te onaj za koga si čitac život radio i borio se, tek tako izbaci iz kuće.

Ne, ne radi se o izbacivanju iz kuće, samo treba razmisliti o tome da je život u staračkom domu u mnogim zemljama normalna stvar i da je, samim tim, najsigurniji krov za starost, gde su korisnici pod stručnim nadzorom a nije zanemaren nijedan aspekt života.

Naši starački domovi nisu ni blizu onih u svetu, ali su organizovani na istom principu, pod uslovom da su legalni a retko koji  korisnik je nezadovoljan. Neki se odluče da tu sami dođu, što je odraz širokoumnosti, rekla bih.

A šta sa onima koji ne mogu to da priušte sebi? U tom slučaju, trebalo bi država da nađe rešenje i da se napravi neka vrsta „socijalnog“ staračkog doma gde bi se našli ljudi kojima je stručna nega neophodna, ljudi koji iz bilo kog razloga ne mogu da brinu o sebi a nemaju nekoga kome bi to bila dužnost. Da, znam, postavili bi odmah pitanje finansiranja, zato što se novac mora slivati u džepove ljudi koji su na vlasti, radi zadovoljavanja njihovih skupih potreba, jer, oni su bogom dani, za razliku od nas, običnih smrtnika.

Ne znam, uopšte, da li se o tome i razmišlja u okviru socijalne a i zdravstvene politike, ali bi svakako trebalo. Sigurnost je nešto čemu svi težimo, a jedna normalna država to i obezbeđuje svojim građanima. Uporedo sa tim, menjao bi se i odnos ljudi prema ovakvom načinu života, pa bi starost bila mnogo lakša i njima i porodici.

Komentari

Komentari