Foto: 
autor nepoznat

Srpska posla - inat i kontradiktornost

Naša čuvena krilatica kaže: Samo sloga Srbina spasava! Mada, nije jasno precizirano - da li treće od četiri slova „S“ znači: Srbina ili Srbiju? Ako svoja razmišljanja temeljimo na principima logike, onda je jasno: Da bi bio spašen(i) Srbin ili Srbi, valjda prvo mora da bude spašena Srbija? Ili je možda spas Srba u koaliziji sa spasom Srbije? Neko će sigurno reći da, ako ne bude spašena Srbija, ova kakvu, bez većih izuzetaka, imamo poslednjih 200 godina, onda se Srbima loše piše. Kao u Prvom svetskom ratu?! Tada je za spas Srbije život dalo milion i dvesta hiljada Srba i Srpkinja i to kakvih? Najboljih! Srbija je spašena, ali je svoju pobedu u Velikom ratu mogla da slavi jedino sa dezerterima tog rata, jer onih koji su joj doneli i spas i pobedu više nije bilo. Baš iz tog „Velikog rata“, ostala je ona čuvena anegdota, po kojoj kada treba krvariti za „život“ Srbije i staviti glavu pod neprijateljsku čizmu, ili pred neprijateljski kuršum, prvo idu vojnici i oficiri, zatim seljaci i radnici, za njima se poput senke vuku intelektualci, a na kraju dolaze liferanti, lopovi, kurve i političari. Ipak, ukoliko se Srbija "spasi“, kolona se preko noći obrne, pa oni koji su prvi stali u odbranu otadžbine, u slobodi - ako kojim slučajem prežive, postanu poslednja rupa na svirali. Možda nije pravo poređenje, ali sigurno ste u današnjem vremenu čuli za slučaj nekog heroja sa Košara, kako čeka u redu za socijalnu pomoć ili prodaje novine na kiosku, dok se na naslovnoj strani tih novina u krupnom kadru nalazi zadnjica neke sponzoruše - za čiji bi nedeljni honorar u rijalitiju ovaj mučenik morao da nagrebe ratne dnevnice za jedno dve godine fronta. Naravno, pod uslovom da mu te dnevnice budu isplaćene.

Eh, kada bi rane bar upola vredele kao nečije dupe?! S druge strane, rane se stiču, a dupe se daje - pa možda je zato na ceni? Zar nas nisu učili da je vrlina u davanju?! Možda je u današnjem vremenu najgore? Kaže jedan moj prijatelj: "Današnje vreme nije izmislilo kurvarluk, ali ga je učinilo poželjnim i popularnim kao ni jedno do sada.“ To me uvek podseti na onu misao Svetog Apostola Pavla koja kaže: "Propast sveta će početi kada dođu oni ljudi čija je slava u sramoti njihovoj!“ Amin. Velika misao. Isuvuše, rekao bih? Tera da pitanje: "zašto se roditi“,shvatimo dvojako. S jedne strane, kao da je upućeno nama - na početku života, na koje kroz svoje bitisanje trebamo da damo odgovor. I s druge strane, kao na pitanje nas samih upućeno Bogu, samo na kraju puta, kao poslednju molbu za spoznajom velike istine pre konačnog oslobođenja.

Nego, da ostavimo "duboku filozofiju“, Bibliju, Stari i Novi zavet po strani, da se vratimo mi "slozi". Šta je uopšte sloga? Kažu, neki viši oblik svesti. Ako "svest“ počinje od "samosvesti“, od upoznavanja sebe, svojih vrlina, mana, odnosno od onoga "ko sam“, "šta hoću“, "šta mogu“, sama svest bi bila upoznavanje sveta oko sebe. Svest u nekom širem kontekstu: uzvišenom, društvenom, nacionalnom, podrazumevala bi pitanja: Ko smo? Šta hoćemo? Šta možemo? Put samosvesti do svesti nosi sa sobom i onaj preobražaj, kada "JA" postaje "MI", a ono „ZA MENE“ postaje "ZA NAS". Preobražaj poput "procesa“. Samo ne Kafkinog-književnog, već onog prirodnog; nešto poput pretvaranja larve u leptira. Prihvatiti to „mi“ i „za nas“, podrazumeva, odreći se svega ličnog i sebičnog, što je sadržano u onom: „ja“ i „za mene“. Biti svestan stvari za opšte dobro, za dobro svih. Valjda je to sloga, ili bar put do nje? Da li je u nas Srba, ona uopšte moguća?

Ponekad pomislim da se rađamo sa dve osobine: prkosom i kontradiktornošću. Zbog prkosa smo hrabri u borbi, nepokorni pred jačim, sposobi da se izborimo za slobodu. Ipak, zbok kontradiktornosti često sa tom slobodom ne znamo šta ćemo. Prkosom odolevamo svakom neprijatelju, kontradiktornošću postajemo neprijatelji sami sebi. Prkos rađa hrabrost - kojom pobeđujemo jače, kontradiktornost rađa kukavičluk- kojim gubimo od sebe. Neodlučnost, lakomislenost, nesposobnost odabira cilja,to je Srbe koštala viš nego bilo koji drugi narod na svetu. Šta mi uopšte hoćemo? Pitanje, na koje zbog kontradiktornog pristupa životu, nikada nismo imali odgovor.

Gotovo da nisam upoznao Srbina, koji tačno zna šta hoće! Ako bi mi se, kojim slučajem, učinilo da jesam- vrlo brzo bih shvatio da je u pitanju asimilovan, da ne kažem posrbljen Jevrejin, Cincar ili Mađar. Volimo Rusiju, ali bi radije živeli na zapadu. Mrzimo zapad, a volimo sve što sa tog zapada dolazi. Ne volimo narode bivše Jugosllavije, a plačemo za državom čiji su oni bili sastavni deo. Naravno kontradiktornost nema samo širu "nacionalnu“, već i ličnu dimenziju. Tako muški deo naše populacije provodi vreme u nadi i uverenju da će im sinovi u svojim životima raditi sve ono što neće ćerke. Za supruge biraju onakve žene, kakve ne bi voleli da budu njihove ćerke- kada i same postanu nečije supruge. Naše žene se udaju za one muškarce sa kojima se pre toga uglavnom nikada ne bi zabavljale, a zabavljaju se sa onima - za koje se nikada ne bi udale... Inače, kada smo kod "naših žena“, tu je ona kod Srpkinja sveprisutna osobina: Mole se Bogu da će im muževi oprostiti sve ono iz prošlosti i sadašnjosti - za šta će same učiti svoje sinove, da nikada - ali nikada, ni po koju cenu, ne oproste svojim ženama. DRUGO JE TO… Rečenica koja kod nas uvek dolazi na kraju razgovora, kao opravdanje pred sobom, ljudima i Bogom, za sopstvenu kontradiktornost.

-Jesi čuo? Onaj je zaposlio svoje dete preko veze?

-I ti si svoje.

-Drugo je jo.

-Ej, ne mogu da verujem, dokle smo mi dogurali?! Pa, čovek je došao sa sela i postao direktor!

-I ti si bio direktor, a takođe si došao sa sela.

-Drugo je to.

-Eh, moj sin oženi onu?! Budi Bog s nama…

-Pa, ni ti nisi bila svetica pre braka?

-Drugo je to.

Kontradiktornost sa sobom povlači i jednu čudnu osobinu - uvek nam je draže ono što je bilo, ili što bi moglo da bude, od onoga što jeste. Kralja smo se setili tek kada je bio mrtav, a socijalizam što dublje tome u istoriju, sve nam je miliji. Uvek smo za opoziciju, pružamo joj bezrezervnu ljubav- dok ne učinimo da postane vlast, a onda je prezremo. Valjda zato što preziremo "danas“, a obožavamo "juče“, a sav prezir prema "današnjem danu“, pretvoriće se u veliku i setnu ljubav čim "danas“ postane "juče“. Ono "sutra“, volimo samo zato- što će i samo postati "danas“, a kada oseti sav gnev koji to podrazumeva, seli se u bezbrižni hram ljubavi koji se zove "juče“. Zato i ne čudi, što su neki Srbi koje slavimo kao velike, za vreme svog života bili, blago rečeno nepopularni. Istoričari kažu da je neustrašivi vožd Karađorđe, samo jednom u životu zaplakao, i to zbog toga što nije mogao da prihvati da ga njegov srpski narod nakon sloma ustanka kune i proklinje, u isto vreme dok ga jedna Carska Rusija veliča i odlikuje kao velikog hrišćanskog borca protiv Osmanlija. Njegovog kuma i dželata Miloša Obrenovića, savremenici su doživljavali kao neukog seljaka i svinjara, koji je sebi mnogo dozvolio, samo zato što je Srbiji prvi put posle 300 godina vratio državnost. Možda će zvučati kao krajnji jeres, ali daleka istorija kaže da je Sveti knez Lazar- koga prema skorašnjim anketama Srbi smatraju najvećom ličnošću svoje istorije, pre nego što je kao mučenik stradao na Kosovu, od strane Srba svog vremena doživljavan kao moravski siledžija, koji je na pravdi Boga oslepeo Nikolu Altomanovića i oteo mu Užice. Izlišno je reći, koliko narod 19. veka nije bio u stanju da razume onu najmudriju srpsku glavu-Njegoševu. Takođe, zanimljiv podatak kaže: da je još jedna zaslužna ličnost naše istorije kralj Milan Obrenović, koji je udvostručio teritoriju Srbije i u nju pored železnice, doveo i telefon, i to samo sedam godina nakon njegovog otkrića- toliko bio razočaran statusom u narodu, da je javno govorio- da mu je jedina žal u životu ta što je Srbin, pa makar bio i srpski kralj.

Zašto je to tako?

Možda zato što smo kao narod na nivou petnaestogodišnjeg deteta, koje samo zna "da neće“, ali je isuviše nezrelo da shvati "šta hoće“ i "šta može“? Ivo Andrić je, opisujući Srbe, to bolje uradio u jednoj rečenici, nego što bi bilo ko drugi u tomovima knjiga. Govoreći o Srbima, veliki Andrić je rekao: "Srbi nikada nisu ZA, ali su zato uvek PROTIV.“ Valjda je tako? I verovatno je to razlog zašto u nacionalnom preobražaju i procesu pretvaranja, "larve“ u "leptira“, naša "larva“ nikako ne uspeva da se pretvori u nešto tako lepo, kao i samo ime koje ga opisuje "leptira“, dovoljno jakih krila da uzleti i vidi svet oko sebe. O pretvaranju i preobražaju u (dvoglavog) ORLA-krilatu neman, koja gospodari zemljom nad kojom leti, besmisleno je i govoriti.

Komentari

Komentari