Foto: 
Anjan Chatterjee

Tarife po Božjoj volji

Poslednjih meseci, u centru društvenih zbivanja su svakako događaji vezani za crkvu. Štampa je puna naslova koji bi trebalo da povećaju prodaju, na internetu se besomučno vode rasprave u kojima dolazi do prepucavanja koje već prelazi u nepristojnost, ali svako brani svoj stav, argumentujući ga iskustvom. Ličnim ili tuđim – svejedno.

Pravoslavci i katolici uglavnom se slažu po pitanju sveštenstva i njihovog odnosa prema profesiji, narodu i dešavanjima u okviru crkve. To je, valjda, dokaz da je Bog jedan. Zatim, vernici (sem ako nisu od onih ekstremnih) i ateisti, ujedinili su se po nekim pitanjima. Božja volja izgleda da se ispunjava, pa se ta nepristojnost u komunikaciji moze pripisati duhu jezika.

Nezaobilazno pitanje je kako kupiti taj čuveni Audi A6, iliti, materijalno stanje sveštenika, koje je, s obzirom na stanje u državi, na prilično visokom nivou.

Svi znamo da se usluge koje sveštenstvo pruža naplaćuju. Ništa sporno, jer, na kraju krajeva sve se plaća. I oni moraju živeti od nečega. I ne bi to bilo problematično da nisu u pitanju astronomske cifre, gde se sahrana u pojedinim mestima naplaćuje i po 300 evra! Tu su još i venčanja, krštenja, a cena usluga zavisi, kao što rekoh, od mesta do mesta.

Ne može se poreći, svakako, da ima i drugačijih slučajeva, kao i u svakoj profesiji. Sveštenik u mom mestu, od početka svog službovanja pa do sad, a već je pred penzijom, držao se pravila koliko ko da, naglašavajući da je to čin dobre volje, a sahranu mladih ljudi ne želi da naplati, kao ni sahrane onih koji nemaju materijalnih mogućnosti. Verujem da ima još takvih primera, a ja sam svedok ovog!

Međutim, crkva formalno nema tarifu svojih usluga, pa da li bi se traženje novca narodu u određenom iznosu, ili odbijanje da se određena usluga izvrši ako lice ne plati taj iznos, moglo smatrati prekoračenjem ovlašćenja, a novac dobijen na taj način, protivpravnom imovinskom korišću? Odgovor je NE, jer ne podleže Zakonima države u tom smislu; a ako se slučajno požalite višim crkvenim instancama, nećete naići na razumevanje.

A šta je sa onim da se sahrane i krštenja, po pravilu, ne naplaćuju? Čovek mora da se rodi i da umre, zar ne?

Šta bi se desilo kad bi se svi solidarisali i rekli da ne žele tarifu u svojoj crkvi, ili se jednostavno oglušili o nju? Šta bi sveštenik mogao, osim da se prilagodi? Ili, ako već postoji tarifa, onda treba da postoji fiskalna kasa i porez koji ce crkva da plaća državi što, opet, može imati neke loše efekte i po crkvu i po narod, jer bi se, ionako puni džepovi ministara, dodatno punili. Od strane naroda, naravno.

Vera i sve što je povezano sa njom je pitanje volje i ličnog ubeđenja, pa tako i treba da funkcioniše. Ne kažem da crkvu kao instituciju ne treba pomoći, ali u skladu sa mogućnostima i sopstvenom voljom, pri čemu se ne postavlja pitanje religioznosti, jer ono nema veze sa tim.

Sa stanovišta religije, greha i uslova ulaska u carstvo Božje, baš oni najveći vernici, koji svoju privrženost crkvi pokazuju davanjem materijalnih dobara, moglo bi se reći da sveštenstvo podstiču na greh, zar ne? Skroman život glasnika Božje volje je imperativ.

Kad bih se ja pitala, u određenoj situaciji, sveštenika ne bih ni pitala koliko nešto košta, naročito ne sahrana ili opelo. Dobio bi određenu sumu na ruke, i to je to. Ako smatra da nije dovoljno, neka vrati na licu mesta, nemam ništa protiv, jer šta može da se desi? Ništa! Da neće, možda, da iskopa onog koga je sahranio, ili da poništi opelo? Da li to što neću ili ne mogu da mu platim umanjuje moju vrednost pred Bogom, ili onome ko je umro remeti mir? Ništa od toga, verujte, nego je problem  u narodu, koji će se buniti na forumima i u raznim raspravama, a pred sveštenicima ćutati, a trebalo bi da bude obrnuto. Uostalom, i naši stari su govorili da što treba u kući, ni u crkvu se ne daje.

Meni lično, sasvim je svejedno kako će me sahraniti. Ako mogu da biram, neka bude tu sveštenik, ali bi mi bilo draže da se čuje muzika. Moj izbor je “Stani, stani Ibar vodo”, a ako neko ima bolju ideju, neka kaže, slobodno.

Komentari

Komentari