Foto: 
Monch_18

Tranzicioni ludaci i očuvani škartovi

Ukoliko imate to zadovoljstvo da vam se po bilo kom osnovu registrovani ludak, ili čak ludak ameter, pojavi u životu, ili nadomak njega, mislim života, budite sigurni da će svesno ili nesvesno učiniti sve da ga sjebe, mislim vaš život.

Zapravo, kako god da ga sjebe biće da je nesvesno jer, kao što je poznato, svesni ludaci još uvek nisu patentirani. Ukoliko vam to ne uradi sa kompletnim životom, onda će nastojati da vam, koliko god je to moguće, uništi bar jedan segment života, ali po pravilu onaj koji je od i te kako velike važnosti za funkcionisanje svih ostalih, pa vam se sve svodi na isto. Ali, tako je to sa ludacima. I dok vi kao razuman, tolerantan i demokratski orijentisani humanoid čekate da se nešto po pitanju ludaka sredi samo od sebe, sve se ustručavajući da prave stvari nazovete pravim imenom, ludakovo ludilo razara vaš ionako sjebani život, i to pred vašim rođenim očima. A kada shvatite šta se dogodilo, već je kasno za sve. Preostaje vam samo da sa žaljenjem zaključite kako ste dozvolili da vam ludak, ili više njih, sjebe život, a da ste vi gotovo pristajali na to. Preostaje vam samo da progutate sopstvenu gorčinu gledajući sa sažaljenjem ludaka u završnom stadijumu svoje ovozemaljske misije tek tada postajući svesni da je trebalo na vreme preduzeti nešto kako bi se ludakovo ludilo, kako to vatrogasci kažu, lokalizovalo. Naravno, najbolje bi bilo kada bi to moglo, da se ta lokalizacija obavi na obostrano zadovoljstvo, ali na žalost, za onoga ko je osuđen na ludilo, više nema spasa.

Prema tome, koliko god bili humani, ili bar razumni, neophodno je spasavati samoga sebe iz čeljusti pomračenih umova, kojima je ionako svejedno kako se njihovo ludlo manifestuje na okolinu, pa samim tim i na vašu bednu tranzicionu individuu.

Međutim, stvari sa ludacima nisu ni malo jednostavne. Moderno doba, koje bi se moglo nazvati epohom sveopšteg ludila, potpuno je zbrisalo granice između normalnih i nenormalnih. Čak do te mere, da se više ni manifestacije ljudskog uma, a ni snage, ne dele na umne i bezumne, na osnovu čega bi se i njihovi akteri dali jasno klasifikovati. U pomanjkanju pametnih aktivnosti kojima bi anonimus mogao da ispliva iz svoje jebene senke, ludilo je postalo prava "zlatna koka" za sticanje brzometne popularnosti, a samim tim i para, što je suština sveta koji nas uelipsuje. Ali to je tako opširna i zahvalna tama da zaslužuje posebno poglavlje. Zato se vraćam tranzicionom ludilu u svom izvornom i, moglo bi se reći, opšteprihvaćenom obliku.

Rekao sam već da je jaz između psihički zdravih i psihički nezdravih bitno pomeren, a u velikom broju slučajeva i ne postoji. Otišlo se čak dotle da se ponekad uloge potpuno menjaju pa ni sami učesnici ne znaju za koji tim nastupaju i koje boje nose. Tako imate slučajeva da su lečitelji onih koji su sami postali svesni svojih psihičkih smetnji, daleko luđi od svojih pacijenata. Mnogi su se latili tog posla samo zato što su znali da će se prikrivano porodično ludilo u jednom trenutku obrušiti baš na njih, pa su tako pokušali da ga preduprede. Na žalost, kako se uvek pokaže, bezuspešno. Jer, recite vi meni, koji bi to humanista, iz kakvih pobuda i za kakve pare pristao da svoj život proćerda na gledanje sumasišavših u njihovom najgorem izdanju, jutarnjem ili večernjem svejedno. I da se razumemo, ovde ne govorim o onim bolesnim ljudima koji više nisu u stanju da vode računa o sebi i koji više nemaju ni ono što je najosnovnije da bi se neko mogao nazvati ljudskim bićem. Još uvek sam kod onih koji su, očigledno, sa stanovišta nas vrlih analitičara, totalne budale, ali koji tu svoju osobinu koriste na najbolji mogući način u čisto demokratske svrhe. Ili njih, možda, koriste drugi, a to se opet svodi na isto. Zapravo, svakodnevni naleti novih tehnoloških dometa učinili su da se masa ljudi jednostavno ne snalazi u svetu koji nikako ne može da shvati i prihvati kao svoj. Ljudi su najednom, a da ni sami ne znaju kako, počeli da se osećaju uljezima u sopstvenom životu, a samim tim i u tuđim životima. Gledajući, slušajući i čitajući samo o najboljima, kojih je svakog dana sve više, o uspešnima, o srećnima itd. normalan čovek mora da se oseća loše. Tim pre što je čitav sistem, ako to što se zove moderan život uopšte ima nekakvog sistema, zasnovan na trci, na takmičenju s tim što su pobednici u toj trci unapred poznati, a to su oni koji već imaju pare i koji samo fabrikuju svoje nove radne snage na raznim nivoima i u raznim oblastima.

Prema tome, gledajući sve to moderan čovek ne može sebe da prihvati drugačije, osim kao gubitnika, kao bednu vašku u svetu bogomdanih srećnika. I šta mu preostaje? One sitne tablete kojima se počinje sa ulaskom u svet sumasišavših. To bi bilo generalno. Međutim, pošto ovde govorimo o tranzicionom ludilu, onda moram da naglasim da je sve ovo o čemu sam govorio za tranzicione ludake samo "mačji kašalj". Ovde se radi o ljudima koji su do te mere ogrezli u nipodaštavanju samih sebe od strane drugih, a i lično, da im etiketa luzera dođe kao radikalski bedž, etiketa tranzicionog gubitnika maltene kao klupska kapa, a ono što oni sami o sebi misle to zaista ni pas s maslom ne bi mogao da proguta. I tu su u pravu. Jer tranzicioni gubitnik ne samo da nije ljudsko biće, on je fenomen nepostojanja, jer on postoji ali ne postoji, on postoji da ne bi postojao ili, da budem precizan, tranzicioni gubitnik je čovek sa one strane života, samo ljuštura ili pak leš koji se vuče kroz ovaj život jer više nema ni toliko snage, ljudskosti i muda da samoga sebe liši tog poniženja.

Tranzicioni gubitnik je nekada relativno zdravo ljudsko biće koje jednostavno nije u stanju da shvati do koje mere može da se ide sa uništavanjem ljudskog identiteta u svrhu nečega što u osnovi nema ničeg racionalnog u sebi. Nabijanje na kolac, odsecanje glave, posipanje sumporom, lomače, krečane, raspeća i razvlačenje konjima, pa i sve ostale do sada poznate metode za uništavanje ideoloških i drugih protivnika nisu ništa u poređenju sa onim atakom na kompletno biće tranzicionog gubitnika. Zbog toga ovaj tip modernog čoveka, homo tranzicijusa, zaista na prvi pogled deluje kao kuče u liftu. On jednostavno ne može da uspostavi nikakav kontakt sa okolinom, okolnostima, vremenom i samim sobom. On je oličenje izgubljenosti u vremenu i prostoru, a ponajviše u samome sebi.

A onda na scenu stupaju tranzicioni ludaci. To su oni koji na prvi pogled deluju ćaknuto. Što se na drugi pogled konstatuje kao neosporno. Međutim, neverovatno je da tranzicioni ludaci, ma do koje se mere to ludilo proširilo po mišljenju nas koji sebe smatramo očuvanim tranzicionim škartovima, nikada ništa ne rade na svoju štetu. To je taj fenomen tranzicionog ludila. Kao da priroda koja, kao što je poznato, oduvek ima blagonaklon odnos prema niščima duhom, na ovaj način pokušava da ih sačuva od dodatnih trauma gledanja sveta iracionalnim pogledom. I tako gledate kako u tranziciji tranzicioni ludaci plivaju kao ribe u akvarijumu, kao da su rođeni da bi živeli u uslovima koji su za sve ostale gotovo nemogući. I šta se događa? Koliko god se trudio da izbegnem uplitanje pravih ludaka u ovu ipak veselu priču, na ovom mestu moram. Dakle, posle svega, tranzicioni gubitnik koga polako jede depresija, uz sve one druge poznate i nepoznate tranzicione psihičke vaši i parazite, teško da dočeka da ga ludilo uzme pod svoje i uglavnom završava od, kako se to kaže, oboljenja koja se javljaju kao posledica dugotrajnog stresa i dakako, pušenja. Treba li da nabrajam da su to prevashodno rakovi, srčana oboljenja, moždani udari i neka nedefinisana moderna smrtonosna boleština. I kako to već biva, uglavnom ih sahranjuju tranzicioni ludaci, čak im i govore drže, a što je najkomičnije, sa pozicija funkcionera koji su tu da bi brinuli o dobrobiti tranzicionih gubinika. Jer, rekao sam već, tranzicioni ludaci ništa ne rade na svoju štetu i kad čovek malo bolje pogleda možda bi se dao izvesti zaključak kako su baš te i takve kreature ljudi novog doba koje nam uveliko kuca na vrata.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari