Foto: 
Carolyn Coles

Udarac

Zvono za kraj časa je uvek doživljavao kao zvono spasa. Svaki čas je bio noćna mora. Bila mu je muka čak i od odmora od pet minuta, a tek ovaj  od petnaest minuta je bio pravi horor koji se ponavljao svakog dana, jer je znao da će biti meta neobuzdanih, nevaspitanih, bezosećajnih likova neumoljive stvarnosti. Svejedno je bilo gde se nalazi, uvek nevidljiv dok ga ne markira neki mali sadista.

Pa ipak, iako sam, radovao se momentima kada je bio bar svedok vesele igre vršnjaka. Oduvek odbačen, neinteresantan, baš pogodan za izrugivanje onako slabašan, spor, uplašen i nadasve osetljiv, tako mu je malo trebalo da zaplače. Surova deca ne praštaju. Surova deca se surovo igraju dok jednoga dana ne shvate kako je lako rečima povrediti nekoga, kao i da se činom sile tek zabave radi čini neizbrisivi, bolni trag na nečijoj duši, telu...ili ostanu zauvek surovi ljudi!  Njega zapravo nisu  poznavali dobro, jer mu nikada nisu ni dali šansu da pokaže svoje vrednosti.

Kraj odmora. Deca jure, gurkaju se, sapliću, pravi stampedo. Osetljivko ide polako, uza zid, ali naiđoše trojica veselih i uz gurkanje i smeh jedan od njih udari dečaka u stomak. Omaklo se, nije hteo. Dečak pade na pod. Vrisak, pa tajac. Ležao je bez svesti.

„Nisam hteo, nisam hhhhhteo!“ jecao je mali bucko prestrašen, tražeći milost u očima pedagoga i svih okupljenih. Došla su kola hitne pomoći i dečak je odveden u bolnicu. Da li je živ? To pitanje je visilo nad glavama zabrinutih ljudi. Čekale su se vesti o njemu, pozivali se roditelji aktera drame, raspravljalo se među nastavnicima, roditeljima, krivica se dobacivala kao lopta od jednih do drugih. Udarac nije bio jak, odatle i čuđenje da je izgubio svest. Održavaju se časovi posvećeni ponašanju dece u školi, njihovoj agresivnosti i bezdušnosti, kao da po školskim hodnicima ne vise poruke poznatih ljudi o dobru i plemenitosti o učenju i genijalnosti, kao da se svaki dan ne vodi bitka za autoritet škole koji polako nestaje i čija uloga više nije presudna u životu dece, bar neke dece, kao da većina roditelja ne vodi brigu o deci i ne vaspitava ih najbolje što može! To je očaj naše stvarnosti koju deca plaćaju! Biti surov, negativan, bezobrazan je tako „in“ i gde se primi to raste!

Svako je imao svoju priču, svoje razloge, svoje alibije, ali niko se nije prihvatio odgovornosti.

Posle dva dana stiže vest, da je učenik Osetljivko operisan jer je sasvim slučajno tokom pregleda stomaka zbog udarca i gubljenja svesti pri tom, otkriveno da dečak ima rak želudca i ovom prilikom mu je to zlo odstranjeno, hvala bogu, na vreme jer se nije razvilo! Dakle, da udarca nije bilo, ko zna da li bi i kada bi bila otkrivena ta strašna činjenica.

Kakvo olakšanje za sve, kakva sreća za dečaka. Vratili su se osmesi. Neka prećutna kolektivna promena se desila preko noći. Osetljivko je postao super heroj, obožavani, uvaženi deo, pre svega njegovog odeljenja pa i cele škole. Njegov oporavak je bio brz i uspešan. Vratio se u školske klupe i nije više bio najomiljenija meta za iživljavanje. Njegovo mesto je zauzeo svakako neko drugi ili neki drugi... Na žalost ovaj svet je surov, ali udarac može da bude eto, i korisna stvar, ako nekoga promeni, ili neke, u širom, humanom smislu!

Komentari

Komentari