Umesto nekrologa
Foto: 
Sara Maino

Umesto nekrologa

Prošle noći u sirotinjskoj kartonskoj udžerici dogodila se jeziva nesreća. Sveća kojom se izba osvetljavala, pala je i zapalila trošan materijal. Troje dece smrtno je stradalo. Spasla se njihova majka i jednogodišnji brat, kažu one morbidne a perverzno drečave i šarene novine. Na naslovnoj stranici uplakana  žena i lepo plavokoso detence, sa očima tamnim, krupnim i sjajnim poput zrna grožđa. „Još jedna nesreća u karton sitiju“... “Živela od socijalne pomoći i prošnje“... “Neutvrđeno očinstvo“... „Socijalni problem“...

Poznajem tu porodicu. Lepooku bebu znam otkad je bila stara svega nedelju dana. Tada sam ih upoznala: bila je u čistoj benkici, tek dobijenoj u porodilištu; dirljivo beloj spram majčine uprljane suknje i prašnjave sive jakne.Viđala sam i ostalu decu. Uglavnom bi po jedno dete, musavo, obučeno nadvoje-natroje, trčkaralo za majkom. A beba bi dobijala svako malo poljubac, dok se ne zagrcne od smeha.

Radovali su se sladoledu od čokolade, a ona je volela i rafaelo kuglice. Lice joj je bilo prepuno starih ogrebotina i rana. Neko ju je tukao, iskorišćavao i primoravao na prošnju, čuli bismo povremeno. Uglavnom su je svi terali a ona bi, uporna, stajala i molila, dok nešto ne dobije. Deca nisu bila bezobrazna, čekala su i gledala ljubopitljivo, uglavnom ćutke; samo se mališa smejao iskreno, nezlobivo, naivno, nesvestan surovosti, opasnosti i užasa sveta na koji je došao; nesvestan svoje crne, teško izmenjive sudbine.

Ljudi često imaju razvijen talenat za umirivanje savesti i slepilo za patnju. Najjednostavnije je okriviti sirotinju,prosjake, beskućnike, alkoholičare, Rome, za njihovu žalosnu situaciju. „Zašto se nisu školovali? Zašto neće da rade? Zašto se ne potrude? Imaju socijalnu pomoć, dobijaju stambene kontejnere, dobijaju sve... Hoću i ja da budem Rom!“

Zašto? Zato što svakog dana nešto mora da se jede, i da bi se jelo, mora da se skupi karton. Ili da se isprosi. Zato što nemaš gde da pobegneš ako te neko primorava na prošnju, a mali si, nezaštićen i slab. Zato što ni tvoji roditelji ne znaju za bolje. Zato što nemaš gde da se okupaš ni šta da obučeš. Zato što posao ne dobijaju ni ljudi sa fakultetskom diplomom. Zato što te udaju u trinaestoj, a dete rodiš u petnaestoj. Zato što su ti dali nekakav smeštaj, ali su te najurili na obod grada gde nema kontejnera ni kartona; a drugi posao ne možeš naći. Zato što nosiš opterećenje kastinskog sistema iz pradomovine. Zato što je tvoj narod vekovima na rubovima svakog društva - što ne hoteći, što ne mogavši da se integriše u zajednicu u koju je došao; a prihvatajući često religiju i jezik starosedelaca. Zato što je život na margini, život statističke greške, otpadnika, autsajdera, pravilo; zato što tvoj narod vekovima radi neplemenite, prljave, omražene, opasne i slabo plaćene poslove, a ako njih nema, živi od prosjačenja i krađe; zato što si prokažen, omznut, unižen gde god kročiš. Zato što je potrebna ogromna, nezamisliva snaga i hrabrost da bi se iz te omraze, iz tog grotla bede i poniženja, uzverao do svetlosti. Ni tvoji mrzitelji nisu sposobni za takav poduhvat. Pa ipak, lakše je optužiti za nesposobnost, nerad, glupost i lenjost.

Jasno je da se socijalni problemi ne mogu rešavati pojedinačnim akcijama i privremenim merama. Kada jedna zajednica ima teškoća da se integriše, tu se uglavnom pojavljuju i problemi nezaposlenosti, neobrazovanosti, podozrivosti, pa i mržnje prema toj grupaciji; života na granici sistema koji opet dovodi do ksenofobičnog zatvaranja u sopstvene tabore. Nasilna integracija takođe nije dobro rešenje, pokazalo se kroz vekove antropoloških proučavanja kolonijalne uprave, jer može biti kontraproduktivna ako nema sluha za specifične potrebe i način života te određene zajednice. Problem je kompleksan, slažu se i naučnici, i državna administracija, i laici.

Retko ko se, međutim, hvata u koštac sa ovim teškim iskušenjem. Demokratična i tolerantna Evropa problem masovnog useljavanja Roma i sa ovom pojavom skopčanih problema rešava bezdušnom prisilnom deportacijom. Zemlje - matice prihvataju  vruć krompir negodujući, a njihovi građani potpirujući mržnju prema pridošlicama: kao da svi ne teže istom cilju - otići tamo gde ćeš moći da živiš kao čovek. Samo što nekima nije dozvoljeno pravo da žive kao ljudi, pa ih otud vraćaju u beznađe.

Ljudi bez nade u zemlji koja je dom beznađu. Ti ljudi se snalaze i žive od danas do sutra; oni više nemaju snage ni sposobnosti da sanjaju ili da se bore. Sve što oni žele je pun trbuh; da ne dobiju batine tog dana. Da ih niko ne otera sa zemlje na kojoj su se ulogorili. Da im niko ne pljune u lice. A ljudi treba da sanjaju, da žele i da se bore. Ljudima treba podrška, lepa reč, krov ispod neba, ogrev i svetlost, obrazovanje, lekar, čista voda.

Muka mi je kada kažu - sami su krivi, tako su i zaslužili. Niko nije zaslužio takav život. Nijedno dete na svetu, nikad, nije zaslužilo takvu smrt.

Nadam se da ste našli mir, musavi tamnoputi anđeli; nadam se da vas je taj točak sa zastave odveo negde gde sve tete daju sladoled od čokolade.

Iva Radović

Komentari

Komentari