Foto: 
nickdryz

Zakon buđenja

Probuditi se i ponadati da će dan doneti isključivo pozitivne vesti, ili barem ostati u statusu nezaprepašćenja nezamislivim, neprijatnim činjenicama, verovatno je slika sa kojom se svako(dnevno) suočava. Ipak, život uporno i tvrdoglavo demantuje te pokušaje očuvanja jedva dostignutog mira, bez obzira na uzrast, pol, status, mesto življenja, iako se poslednje može uzeti kao štih na koji valja računati, čak i u vremenu sveopšteg haosa.

Izlistati dnevnu štampu, odslušati vesti, pročitati internet informacije, čuti priču neutralnih, poznanika ili suseda, načini su kojim dopiremo da realnih dešavanja koja sigurno utiču na naš život. Nekada u većoj, nekada u manjoj meri, nekada tek površno i pored izrazito negativnih konotacija. Nasilne smrti, nasilni životi, prisilna ponašanja, prisilno ćutanje, silni ljudi, silne nepravde. 
Imunitet na izloženost tome nekome neobjašnjivo jača, dok drugima potmulo i postepeno rastače zdravi razum. Postavlja se pitanje - da li je razlog tome drugačije razgraničenje dobra i zla kod pojedinaca i grupa i ima li to veze sa slobodom, zadovoljstvom sobom i životom koji (ne) dodiruje nesreća nepoznatih? Ili sistemom?

Da li smo se i koliko ozbiljno pozabavili činjenicom da je u nekoliko poslednjih godina bilo hitno i neophodno doneti neke konkretne zakone, a i njihove predloge, kojima bi se nehajnom ponašanju nadležnih, smrtima nedužnih, nerazumu okrivljenih bar nekako stalo na put? Ima ih više i mnogi nose lična imena. To su imena nesrećnih žrtava čije su nasilne smrti pokrenule burnije ili tiše proteste i postala razlog preispitivanja zakonodavnog sistema.    

Tijanin zakon - donet nakon tragedije 15-godišnje Tijane Jurić, po nestanku zlostavljane i ubijene. Po ovom zakonu, nakon prijave nestalog maloletnog lica, policija odmah kreće u potragu, uz moguće angažovanje specijalizovanih jedinica.

Marijin zakon - donet nakon brutalnog zlostavljanja i ubistva 8-godišnje Marije Jovanović. Njen ubica nije doživeo konačnu kaznu, ali je ovim zakonom pooštren tretman prema pedofilskim počiniocima.

Tamarin zakon - donet nakon strahovitog požara u noćnom klubu, kada je pored 25-godišnje Tamare Miladinović nastradalo još petoro mladih ljudi. Zakonom bi trebalo obezbediti efikasniju kontrolu bezbednosti objekata u kojima se okuplja veći broj ljudi, što bi pojačalo i odgovornost nadležnih.

Aleksin zakon - koji još uvek nije donet, a čiji je predlog pokrenut od strane svih onih koji ne žele da se ikada više ponovi priča nekažnjenog zlostavljanja dece od strane vršnjaka. Aleksa je javašluk i nemar odraslih platio životom.

O tome da bi možda ozbiljno trebalo razmisliti da se donese neki Andrein zakon (maloletna Andrea Bojanić nastradala na pešačkom prelazu, koju je bahatom vožnjom pokosio sin vlasnika "najupečatljivije" TV kuće u državi i gde konačna presuda još uvek nije doneta). Ili možda Draganov zakon (54-godišnji Radoičić nastradao je kada je na njega u alkoholisanom stanju naleteo poznati fudbaler, sin još poznatijeg oca, pobegavši sa mesta nesreće, a potom i u drugu zemlju, bez još uvek donete presude). Ili možda Dimitrijev, Nenadov i Majin zakon koji bi njihove i slične nesavesne roditelje strpale u zatvor, jer maloletna deca NE SMEJU ostati sama u kući. Nužnost donošenja XYZ zakona, kao i zakona o zakonu nepromenljive kazne, ili ublažavanja iste, jer je Neko iz Nekog razloga veći od konačnosti. Činjenica je da postoje takvi koji su iznad svakog donetog pravila. Samo donošenje i formalizovanje zakona ne znači da će se on sam od sebe sprovesti. Ne znači da će pravda biti ostvarena, jer iako je možda moguća, ona najčešće ostaje nedostižna. S određenim razlogom. Davidi savremenog doba, koji se mentalno, verbalno ili čak fizički angažuju protiv nemoralnosti, nailaze na klopku. Nedostižnost i dvostrukost aršina, nažalost naša su realnost. Otud i osećanje nesigurnosti, varljive sreće, nepoverenja, ugroženost mentalnog i duševnog imuniteta na svaki pokušaj izigravanja pravde. Osećaj izneverenosti i očaja. Sa druge strane realno je prisutno i sasvim suprotno osećanje - indiferentnost, pomirenost i potpuno ignorisanje te iste nemilosrdne stvarnosti. Uklapanje i(li) podrška jačem. Dobro i zlo su na klackalici.

Zakonitost svakodnevnog buđenja pred kojima će mnogi i dalje bauljati žmureći, drugi gledati nemo, a ostali boreći se za svaku trunku humanizma neće se nikad promeniti. Ipak, ostaje nada da će broj zakona koji ne nosi nijedno lično ime biti sve manji. Kao i da će naš otpor i snaga izazivače Golijate postaviti tamo gde im je mesto. "Buđenje" je dobar razlog za realni životni san bez produženih košmara.  

Ivana Milojković

Komentari

Komentari