Foto: 
Gloria

Zlo vreme

Došlo je neko zlo vreme. Ovo naše... Vreme kada ljudi postaju jedni drugima stranci. Vreme kada reči postaju ili naša sloboda ili naš tamničar.  Kada više nije da „da“, a ne „ne“...

Vreme kada je sve pokriveno sa hiljadu velova. Ti slojevi, polako se skidaju. Ukoliko ne spasemo dušu, ispod njih nalazimo rđu. Sjaj koji nas je zaslepeo tada nestaje.  Tada, nastaju tišine...

Zaprepašćen si i postaješ nem. Ne veruješ, ni sebi a ni drugima. Čudiš se...  Čemu? Kada te odavno ništa ne iznenađuje.

Oko za oko, zub za zub...Bilo je.  Sada je korist za korist. A ljudi... Ljudi na to pristaju. Neki zato što moraju, drugi zato što misle da mogu.

Smisao svakim danom klizi u ponor i  iskrenost postaje luksuz, te ljudi beže jer znaju da je ne mogu kupiti.

Talente koje smo pri rođenju dobili nismo umnožili, već smo  ih sakrili, verujući da uvek ima vremena. A ono nam, nekako uvek, isklizne iz ruku.

Ne možemo da pođemo od sebe, jer znamo da nas svet takve može progutati... Kao leopard koji sustiže bespomoćnu gazelu. Ne možemo da pođemo ni od drugih, jer nismo takvi, a  i strani su nam... Nevidljiva nam je njihova suština.

Sve postaje samo jedan bal pod maskama, koji i dalje traje... Toliko, da su one srasle sa licima.

Tako sluđeni, postajemo otuđeni. Gradimo zidove, postavaljamo brane. Strah je uzeo maha... Ne znamo ko šta od nas želi, jer smo se masu puta opekli, a opet ne možemo ni sami.

Samoća postaje neizdrživa. Počinju da guše zidovi. Možda je spas tada ulica... Nepoznata lica... Prolaze, smeju se. Jesu li srećni?  Ali brzo to postaje nevažno. Prolazimo žurnim korakom, utapamo se u masu... Šarenilo, vrevu. Niko ne bi znao da u nama možda sve jeca. Sve dubine i visine bića i jesu nevidljive. Oči ih ne mogu prozreti.

Dečiji osmesi, ponekad okrznu... Sklizne u tom trenutku sva teskoba.  U tom osmehu se gubi. Nevinost razoružava bez prisile. I najjači tada postaju slabi...

Ali mesto teskobe, nastaje oluja... Kao hulja, zaposeda misli. Shvataš da sve što imaš, sve što znaš naspram toga malo je. Voleo bi da se vratiš u prošlost, da promeniš stvari...  Da vratiš neke trenutke, sitnice. Kasno je.

Sada samo imaš sadašnjost. I od nje bežiš, jer misliš o budućnosti kojoj si krenuo u susret.   A u tom raskoraku, gube se trenuci, nestaju mogućnosti.

Misliš, nije važno. Tako je trebalo! Ti na svoj život ionako malo možeš da utičeš...  Šta je zapisano, desiće se...

Tu najviše gubiš. Jer jedini trenutak na koji možeš da utičeš, već  si ispustio.  Pustio si ga da i on postane prošlost, sa svakim danom koji se ugasi.

Zato, dopustimo sebi ponekad smelost  da ostavimo taj razum po strani, tu jurnjavu po strani ... Da ne razmišljamo šta će i kako će biti.

Dopustimo sebi da živimo u trenutku. Ovom trenutku... I da ne pitamo.  Samo da živimo.

Marija S. Dedović

 

Komentari

Komentari