Foto: 
George Dickinson

Zoran (i) Đinđić - petnaest godina kasnije

Petnaest godina i samo jedno pitanje: "Ko i zašto?!" Zorana Đinđića, prvog sprskog demokratski izabranog premijera, ubili su pre petnaest godina. I to danas, jednako kao i tada, odvratno zvuči i užasno ponižava. Odstrelili su ga kao glinenog goluba. Njegovi, naši, njihovi...to pokušavamo da saznamo, o tome slušamo i ovog proleća, koje se ne razlikuje puno od onog kada su ga streljali. Srbija žali Zorana. I obeležava petnaest godina kako nema pojma šta mu je uradila. Divno, zaista.

Ubili su ga kao psa oni koji su i tada, kao i danas lajali kao psi. Svi oni koji bi da nas menjaju… Oni koji su mu nosili kovčeg zaklinju se da samo oni mogu da nas povedu njegovim putem, kojim koračaju podeljeni u bezbroj kolona. Oni koji su mu proricali sudbinu šepavog maršala danas tvrde da su u njegovim cipelama. Na ulice nas pozivaju oni, koje je on morao da istera iz mišijih rupa. Zakletvom na peti oktobar čekićaju mu grob. Kažu da nam treba još jedan. Sad, kad njega nema, lakše je. U državi uličara. 

Da je živ, kažu, sve bi bilo drugačije. Kome verovati? Da li njemu, koji je govorio da ako zaustave njega, neće zaustaviti sistem ili onima, koji ga vade iz groba po potrebi – da ga oplakuju, da se u njega zaklinju, ili da ga iznova ubijaju. “Ako Srbija dana stane”, govorio je, ubeđen da su i drugi jednako odvažni da preskaču stepenike, sledeći vizionara, koji je želeo da Srbija trči. Pogrešio je, a mi više nikada nećemo “uhvatiti korak”.

Vučemo se odvučeni u prošlost, u kojoj je on smetnja i meta, a zbog njih niko ne sme da nas bije. Živimo ponovo u Srbiji, kojoj smeta Zoran Đinđić, a odgovara Milošević. U kojoj je normalno uništiti mural s Đinđićevim likom, ili ukloniti tablu za ulicu s njegovim imenom, ali i podići spomenik Miloševiću. Jedan grob u Požarevcu i jedno mesto u Aleji velikana ispisuju granicu. 

“Ako Srbija danas stane…” Odgovor je dao metak. Onaj u leđa. Njegova, naša. Krv je opet stavila tačku.

Petnaest godina i jedno pitanje: “Ko i zašto?” Gledam sliku kolone Srba koji su pratili njegov kovčeg i pokušavam da nađem reči…da sastavim priču. Kada je ubijen, Đinđić je postao Zoran. Srbija je ostala Srbija. Nažalost, danas je ostalo samo ćutanje. I oni Srbi iz Zoranove kolone…negde.
Gde?

Komentari

Komentari