Foto: 
Jose Mesa

Evros(k)eptička jama

Posle svih bubotaka, a bogme i noževa u leđa koje nam je Evropa znala aplicirati, ne čudi me što tle pod sobom vidimo počesto i kao gacanje po dnu euros(k)eptičke jame. Domaći političari danas su, međutim, saglasni da "evropske integracije nemaju alternativu"; sem one nekolicine friško obrijanih, uglađenih klerikalnih neodesničara, koji uglavnom skrušeno mirišu na tamjan.

"Naši" koji su odlazili u "Evropu" nisu o obećanoj zemlji uvek govorili sa hvalom i ljubavlju, posebno od 2009., kada je, ako se ne varam, počela beskrajna i beznadežna kriza. Govorili su o velikom tržištu rada u koje su se slivali, međutim, imigranti odasvud i stoga ono postaje sve skučenije, a rad sve jeftiniji. Govorili su o neupotrebljivom znanju, o hladnoći, distanci prema doseljenicima. Govorili su, istina, i o zakonima uređenim državama u kojima se poštuju pravila i propisi, da svako može da živi od svog rada, da je svakome dostupna hrana, mesto za stanovanje, odeća, prevoz... Ali, opet, i tamo je skupo, ni tamo posao nije siguran, i tamo ne možeš da imaš sve, ni tamo ne možeš da uštediš, radiš ropski a adekvatno si i plaćen (to jest, kao rob).

Evropsku uniju su potresali i potresaju je protesti zemalja članica koje ne uspevaju da se izbore sa lokalnim teškoćama; tražeći izlaz u integraciji, dopale su dužničkog ropstva. Porast sumnje u slatku budućnost bezmalo u svim zemljama - članicama pratili su i masovni protesti u krizom najžešće pogođenima. Grčka grca i dalje, ali slaba vajda: Evropa suzama od gladi ne veruje. Ko vas terao u kolo?

Kako počiva na ideji zajedničkog tržišta i potpuno liberalizovanog kretanja ljudi, rada i robe, unija može da ima velike benefite za one koji imaju resurse, logistiku, novac. Za one koji nemaju šta da ponude sem gole kože sa leđa (čitaj: rada, koji je moguće do krajnosti trivijalizovati i obezvrediti) ne znači gotovo nikakvu promenu. Za države koje nemaju ekonomsku i proizvodnu bazu, rečju: za siromašne zemlje - neće biti lako ni da usaglase zakone i pravilnike sa evropskim. Jer nemaju, štono rekli, sučim da rade. Sve treba graditi iz početka, menjati, rušiti u hodu. A to opet, u lokalnim okvirima mogu da prate samo oni - koji imaju đenjge.

Mislim na onu tačku gde  se seku zakoni koja je donela Evropa (prethodno se obogativši od kolonijalnog zlata, fosilnog goriva i rada, opravši ruke, otresavši prsluke, natakavši zlatni cviker, pretresavši kobajagi svoje predrasude i sad se založivši za stogo poštovanje striktnih propisa i ljudskih prava) i lokalne prilike koje su često do suza očajne. Al' Evropa suzama ne veruje, rekosmo već. Za nju su privilegovani oni koji sad, u ovom času, imaju kapital - baš kao što su i kod nas privilegovani oni koji će nam doneti famozne investicije. A to umeju da budu neki belosvetski zevzevati, kao što su i u našem slučaju krimosi, lopovčine i kojekakve gazde. Briga Evropu što mi njega nismo procesuirali (metnuli u blender da ga pretvorimo u kašu, šta li?) jerbo on je taj koji ispunjava uslove ili već neki faktor stabilnosti. Ko nam kriv?

"Evropa će da nas izleči od slovenske patnje i orijentalnog javašluka. Evropa će da nas utera u red. Da nas natera da radimo i da poštujemo zakone, kad već sami to ne umemo".
'Oće, klinac. Učiniće to u onoj meri u kojoj joj je neophodno, prebrisaće prašinu i ozvaničiće stanje.

Šta to u praksi znači? Da bi pekar mogao da dobije sve potrebne štambilje i dozvole od sanitarne, tržišne, ekološke, komunalne, inspekcije rada itd. itd. on mora da ispuni neverovatno komplikovane i skupe standarde - recimo, da ima fizički odvojene radne površine za slana, slatka peciva, za voće, meso, mlečne proizvode, kupatilo za radnike, odvojene garderobe i toalete, toalet za goste ako ima i jednu stolicu uz šank za burek s nogu, i tomu podobno. Ako ne može da finansira komplet rušenje i renoviranje radionice, preostaje mu da metne katanac na radnju i ode u "Hleb i kifle" da radi za dvajsiljada.

Nekome mastan zalogaj, neko međ lumpenproletarijat.

Kod nas je u 90% slučajeva kapital stečen na najnepošteniji mogući način, isto tako i pozicije moći, pa čak i akademski uticaj - po principu partijskog uhlebljenja, ljubljenja tuđih zadnjica, naručenih radnih mesta, kupljenih zvanja. Bojim se da će evropeizacija u formalnom smislu, značiti normalizovanje, legalizovanje takvog stanja, definitivno fiksiranje zauzetih pozicija koje su nečasne i naopake.

Letos su u našem bloku, pošujući evropske bezbednosne standarde, došli sa blekendekerom i posekli sve ljuljaške i klackalice. Ostavili su onu dugu, s koje isto mož' da padneš i razbiješ glavu, ali to si onda sam kriv. U isto vreme iza zgrade napravili su fensi parkić, dole tartan, ljuljaške za sitnu decu, sa ogradicom, ljuljaške za krupnu decu, sve zapertlano da te ne uštine lanac, sve bezbedno u vražju mater. Kad su ga otvarali, bio Vesić, bila deca iz vrtića, pevala i recitovala...ma milina jedna.

Posle tri meseca pokvarile se ljuljaške, raspetljao se kanap, nakrivile se klackalice...ne može ni najbolji parkić da izdrži tri puta više dece nego što je planirano (kontam da su svuda bezbednosno zbrusili stari mobilijar). Zbog istoimenih standarda došli majstori, pokupili sve što je bilo krivo i nebezbedno, eno zvrje prazne konstrukcije danima.

Sve mi to liči na našu evropsku budućnost. Besprekorni i premudri zakoni savršeno će funkcionisati na napuštenom igralištu. U mrtvoj zemlji.

Zato, hajd' mi sami da uredimo igralište koliko - toliko, pre nego što ga usaglasimo. Ovako nema vajde.

Iva Radović

Komentari

Komentari