Foto: 
autor nepoznat

Opančar „agencija“: Priča o ološu i onima koji to nisu – po njihovom sopstvenom uverenju

Ova priča ima svoju političku predistoriju koja bi se u najkraćem mogla definisati ovako: Na Kosovu Srbi treba da imaju samo Srpsku listu, kao političku stranku. Ta stranka će za svoju političku aktivnost dobijati uputstva i direktive iz Beograda – podrazumeva se ne od Šapića, gradonačelnika Beograda, već od onoga koji u ovoj zemlji odlučuje o sveukupnoj politici – od državne politike do fudbalskih komentatora koji više ne treba da gostuju u emisijama RTS-a, „javnog servisa u vlasništvu građana Srbije, čije je pravo da znaju sve“. Počinioci svakog drugačijeg ponašanja biće kvalifikovani kao državni izdajnici (skraćeno: ološ) i u skladu sa tim i sankcionisan.

A kad je o Kosovu reč, sada je u pitanju živa međunarodna aktivnost oko konačnog rešenja tog pitanja – na međunarodnom, ali ne i na domaćem planu, pa mi o toj aktivnosti praktično ne znamo ništa. Sve to, u naše ime i za naš račun, u svojim rukama drži jedan čovek – Aleksandar Vučić, predsednik SNS-a i predsednik države koji uz to, prema Ustavu, ima samo određene protokolarne dužnosti, tako da za ovaj posao ne bi bio ni nadležan. A oni u čiju bi nadležnost to spadalo – Vlada i Skupština, ne žele da se mešaju u svoj posao, jer priznaju „samo sud svoje partije“, a partija to je ON, koji nas svakog dana informiše o svojim mukama i pritiscima koje u tim bitkama trpi, ali ne i o suštini.

Sva naša saznanja o tome svedena su na jedno jedino pitanje – mi smo ispunili sve što smo prihvatili Briselkim sporazumom, a oni nisu ispunili ono najvažnije – formiranje Zajednice srpskih opština, kao da se  time rešavaju svi problemi, a to baš i nije tako. Poenta je u tome da obe strane različito čitaju sadržinu Briselskog sporazuma. Srpska strana želi sporazum punog kapaciteta, nešto slično onome što imaju Srbi u Republici Srpskoj, a kosovska strana ne želi „državu u državi“ i pritom ističe da takav status zajednice srpskih opština ne bi bio u skladu sa njihovim Ustavom. Plaši me da je takvo shvatanje blisko i stranim faktorima – Evropskoj uniji i SAD-u, jer ni oni ne žele reprizu stanja u Bosni i Hercegovini. S druge strane Vučić upravo igra na tu kartu jer želi da i na Kosovu ima uticaj koji u BiH-u ima preko Republike Srpske. Po autoru ovog teksta (specijalista za ugovore sa stranim elemtom i bogatom praksom kod zaključenja tih ugovora) to je propust koji je učinjen prilikom zaključenja Briselskog  sporazuma 2013. godine,  u kome su učestvovali Ivica Dačić, tada kao predsednik Vlade i Vučić, tada kao prvi potpredsednik Vlade. To pitanje je trebalo bliže regulisati tim sporazumom.

S tim u vezi, politikolog Cvijetin Milivojević opravdano primećuje da je ustvari dobro što kosovska strana još nije osnovala zajednicu srpskih opština, jer da su to učinili mi više ne bismo imali argumenata da se protivimo potpisivanju konačnog sporazuma, a osnivanje Zajednice srpskih opština sa kompetencijama nevladine organizacije svakako nije ono što zadovoljava naše interese. Čini se da smo zbog toga daleko od zaključenja bilo kakvog sporazuma, ali druga strana – kosovska strana, Evropska unija i SAD sve češće govre o datumu zaključenja konačnog sporazuma.  Kojeg i kakvog mi o tome nemamo pojma.

I umesto da razgovaramo o tome, mi akcenat stavljamo na pitanja registracije vozila i s tim u vezi vučemo najjače poteze – izlazak ministara sa Srpske liste iz kosovske Vlade, poslanika takođe sa Srpske liste iz Skupštine Kosova, izlazak zaposlenih iz kosovskih institucija i dr. – sve učinjeno po nalogu iz Beograda, uz obećanje da ih njihova država Srbija neće ostaviti na ulici – svi oni će dobijati od nje pune plate i izgubljene prinadležnosti.

Aman ljudi, da li ste vi normalni? U zemlji u kojoj najniža garantovana zarada iznosi 35.000 dinara, a prosečna zarada oko 75.000 (što je još uvek niže od „potrošačke korpe“, mi nalazimo pare i za aerodrom u Trebinju i za spomenik u prirodnoj veličini Draži Mihailoviću u Bileći ... i oko 500 miliona eura godišnje (do sada) za Kosovo, sada i ovo.

Prema nekim podacima to je oko 3.000 zaposlenih sa prosečnom brutom zaradom od oko 103.000 dinara (pod uslovom da je ista kao u Srbiji), pa vi izračunajte koliko je to godišnje – i dokle? To zna samo onaj koji odlučuje u naše ime i za naš račun, uključujući tu i one sa minimalnom zaradom.  A sve to kad i u iduću godinu ulazimo sa  budžetskim deficitom i javnim dugom koji je narastao na preko 33 milijarde evra sa oko 15 milijardi koliko je iznosio kad je ova napredna  garnitura došla na vlast! Pa zašto to! Da bi onaj koji o svemu odlučuje zadovoljio svoju sujetu i ostao zapisan u istoriji kao vaskoliki zaštitnik Srba sa svih prostora. Jeste li vi ljudi čuli za onu srpsku da je podkošulja bliža od košulje?  

Koliko će tu tek zloupotreba da bude. Znate li koliko ima onih koji godinama žive u Srbiji a još uvek redovno idu na Kosovo po kosovski dodatak. Sada će u suprotnom pravcu ići i kolona onih koji rade na Kosovu, a idu po platu u Srbiju. Sećam se, 2013 godine je bila formirana skupštinska komisija na čelu sa Momirom Stojanovićem, bivšim direktorom Vojnobezbednosne agencije, tada narodnim poslanikom iz redova SNS sa zadatkom da ispita zloupotrebe u korišćenju sredstava koje se šalju na Kosovo. Komisija je  korektno obavila posao i pronašla silne zloupotrebe, međutim njen nalaz nikad nije iznet na skupštinsko zasedanje – kome je bilo u interesu da to spreči?, a Momir Stojanović je podneo ostavku i izašao iz Skupštine.

I tu dolazimo do većeg problema. Nije tajna da ova vlast priznaje samo Srpsku listu koja je locirana u Severnom delu Kosovske Mitrovice, ali Srbi na njihovu nesreću žive i južno od Ibra u drugim oblastima Kosova, a do njih pomoć stiže i neredovno i neravnomerno. Oni iz severnog dela Kosovske Mitrovice iz grupacije „Aco Srbine“ ko iz butika da su izašli, a oni drugi kraj s krajem sastavljaju. Onaj Rakić, lider Srpske liste, koji se na izborima 2016. godine podpisivao kao vatrogasac, a na potonjim od 2020. kao doktor  ekonomskih nauka – do sada nije poznato gde svoja naučna dostignuća iz oblasti ekonomskih nauka prodaje, napirlitao se taman kao da je ovog časa izačao ispod kalupa Kristijana Diora.

Oni koji nisu za Srpsku listu strahuju i od Šiptara i od njih – od ovih drugih više jer od onih prvih znaju da se čuvaju, a dešava im se svašta – dobijaju pretnje, pale im automobile, ubijaju ...

Naravno, niko ne kaže da to rade simpatizeri Srpske liste, ali je krajnje sumnjivo da se ni jedan od tih slučajeva ne rešava, a do juče su načelnici policijskih uprava na sveru Kosova bili Srbi – sve do momenta dok i oni nisu dobili nalog da se svuku – zbog pomenutog Kurtijevog gafa oko registarskih tablica automobila.

E, tu dolazimo do neposrednog povoda za celu ovu priču. Kad su se ministri sa Srpske liste u znak protesta povukli iz kosovske Vlade, mesto pomenutog ministra Rakića ponuđeno je Nenadu Rašiću, Srbinu iz južnog dela Kosova, koji je u politici od 2006. godine kada je sa grupom intelektualaca osnovao Samostalnu liberalnu stranku, a potom 2014. godine samostalnu Progresivno demokratsku stranku koja zastupa politiku suživota sa albanskim življem. Rakić je ponudu prihvatio a za savetnicu je uzeo Radu Trajković, iiskusnu političarku, nekadašnju članicu Radikalne stranke i ministarku za brigu o porodici u drugoj Vladi Mirka Marjanovića, koja je te funkcije napustila posle sukoba sa Vojislavom Šešeljom, danas poznatu kao veliki kritičar Vučićeve politike na Kosovu.

Ova Kurtijeva odluka i prihvatanje te odluke od strane Evropske unije su žestoko razbesnele Aleksandra Vučića, koji je zapretio da neće učestvovati na samitu Evropska unija – Zapadni Balkan, koji se 6. decembra održava u Tirani – kasnije je odlučio da u interesu Srbije ipak famo ide, a vrhunac reakcije  bio je  kad je Kurtija zbog tog čina nazvao terorističkim ološem, a Rašića i Trajkovićevu kao „ološ sa dna kace“. Rada Trajković mu je uzvratila: "Sa takvim stanjem psihofizičkim mislim da ne bi prošao lekarsku kontrolu i dobio uverenje da je sposoban da obavlja funkciju predsednika države. Ja sam lekar i zaista pokušavam da ga razumem kao pacijenta, ali kao predsednika ne mogu", što je  potom razljutilo i Petra Petkovića, direktora kancelarije za Kosovo koji je na to izjavio da Rada Trajković od toga „nikada neće moći da se opere.“  Politički analitičari tumče da je ovim potezom Kurti nadmudrio Vučića.

Ne ulazeći ovde u to da li će na Kosovu biti formirana zajednica srpskih opština ili ne i kakav će njen karakter biti ako bude osnovana, činjenica je da je na Kosovu, među Srbima, uspostavljena struktura vlasti koja je verna kopija vlasti koja postoji u Srbiji, sa svim otporima i podelama koje imamo i mi ovde, te da i tamo postoje ljudi koji to ne prihvataju. Zašto je to tako, pogledajte snimke jučerašnjih dešavanja u Skupštini Srbije i biće vam svima jasno. Mi smo, politikom ove vlasti, duboko podeljena  zemlja. Na one koji vladaju – pravoverne, i one koji ne  prihvataju da ih vode orlići, jovanovi, atlagići, bakareci, martinnovići, ristićevići, zekići ... i njihove brojne marionete i da slušaju samo ružičastu istinu koju im ovi serviraju. Oni su ološ, za razliku od onih pravovernih koji to nisu po NJIHOVOM sopstvenom uverenju.  

 

U mom selu ima jedan opančar.        

Što on pravi dobre opanke !

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata,

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

 

Dragiša Čolić

Komentari

Komentari