Foto: 
Samara Elizabeth

Ulaganja i laganja

Svet je sa jedne strane prepun novca koji traži da se umnoži, a sa druge onih kojima je novac potreban da reše osnovne izazove egzistencije. Ova dva sveta, kao noć i dan, susreću se bez uticaja jedan na drugog. Njihove spojne tačke, zore i sumraci, preklapaju se kao i finansijski  interesi,  jednih da uloženi kapital uvećaju, a drugih da im kapital omogući opstanak ili razvitak.

Dobit je u celoj priči zajednički interes i zato svaka dobra investicija podrazumeva obostranu dobitničku kombinaciju. Dobar investitor je prvenstveno zainteresovan upravljač koji planski raspolaže svojom investicijom. Posedovanje analitičkih vrednosti je osnova za bavljenje investiranjem. To podrazumeva razumevanje tržišta i tržišnih zakona koji vladaju u sredini za koju je investicija namenjena. Druga, ne manje bitna kvalifikacija je sposobnost da se ugrabi dobra prilika. Jer dobrih prilika je malo. Mnogi se investitori povode Bafetovom izrekom: „Ako ne razumete, ne investirajte“. Sa druge strane, zainteresovani investitori u svoju analizu obavezno uključuju sledeće elemente: procenat prihvatljivosti rizika, odnos potreba tržišta sa predviđenim sredstvima i linearnu projekciju na horizontu tražene dobiti.

Za razliku od investitora, postoje i igrači, špekulanti koji na tržište i prilike gledaju kao na igru. Njihova ulaganja mogu da budu i veća, ali su uvek srazmerna minimalno očekivanoj dobiti. Njihova sredstva za postizanje ciljeva su pak, manipulacija i obmana. Nasuprot, sve češća su, u poslednje vreme, odgovorna ili etička ulaganja koja zastupaju pojedinaci, korporacije ili institucionalni ulagači u sektore obnovljivih energija,zaštite određenih mikro ili makro zona, očuvanju životne sredine, borbi protiv klimatskih poremećaja, nadiranju pustinje u savanske predele itd.

Politička ulaganja i dalje ostaju privilegija moćnih ekonomija  koja se svojim finansijskim sredstvima služe da postignu određene ciljeve. Većina investicija u zemljama bivše Istočne Evrope u koje spada i Srbija su u stvari zabarušene manipulacije čiji je cilj premeštanje proizvodnje iz zemlje u kojoj je cena/sat skuplji i kazne za nepoštovanje socijalnih zakona drakonskije nego u zemljama poput Srbije, gde za jeftine pare, na zadovoljstvo određenih političkih krugova i samih radnika, mogu da podele cenu proizvodnje i do deset puta i pored ulaganja ili investicije, da drastično povećaju dobit. Drugi razlog je poseban trgovinski  ugovor kojim  Srbija raspolaže u odnosima sa Ruskom Federacijom i koji omogućava tim stranim firmama da zaobiću sankcije EU prema Rusiji. 

Za nas je najinteresantniji  proces  koji se na zapadu zove „delokalizacija“ i podrazumeva premeštanje svih proizvodnih pogona u zemlje u tranziciji sa niskim kriterijumima o socijalnim pitanjima i malim zaradama. Takozvani investitor, tj. manipulator, ulaganjem od nekoliko stotina miliona evra dobija usput i subvencije od države, često mu se poklanja teren na kome se gradi proizvodni pogon, a po potrebi se izgrađuje i infrastruktura do tog mesta.

Lokani političari tu bezobraznu pljačkašku manipulaciju kojom jedan ulagač izbacuje na ulicu na stotine dobro plaćenih radnika u svojoj, ili nekoj drugoj zemlji da bi zaposlio jeftinije u trećoj, zovu investicijom i njome se hvale u predizbornim kampanjama.

A šta je prava investicija? Kada se ulože sredstva u izgradnju strukture koja će da zaposli radnike bolje plaćene nego u zemlji EU, ali će se zauzvrat dobiti bolji kvalitet. To podrazumeva visokokvalifikovanu i stručnu radnu snagu koja počiva na uzajamnoj vezi dobrog obrazovanja i redovne prakse. Sve zemlje sveta, pa i najveće se bore da privuku investitore. Oni najozbiljniji ulažu u zemlje sa visokim standardima, visokom stručnošću, razvijenim tržištima i ustaljenim pravilima igre. U zemlje, poput Srbije ulaže se iz političkih ili sitnosopstveničkih razloga.

Na piramidi značaja ulaganja u određene ciljeve spadaju i nematerijalne investicije kao što su istorijske činjenice na način kako su se prenele kroz vreme. One nisu obavezujuće i ne podležu ni jednom zemaljskom pisanom zakonu, još manje korporativnom poslovanju, ali je njihov značaj često prenebegnut, odlučujući u sticanju prilika. Za primer, ulaganja Nemačke,  kroz istoriju, da se domogne dominantne pozicije na Balkanu (ako bi računali po utrošenoj municiji u oba svetska rata veća su nego sva devizna sredstva uložena u ovu zemlju), kao i ulaganje NATO pakta u uništenje infrastrukture u Srbiji (po ceni bombe za investirani, ili pozajmljeni dolar, ili evro posle sukoba procentualno svedeno na odnos izgubljene dobiti i pretrpljene štete) dovodi nas u situaciju da shvatimo da postoje ulagači kojih se treba kloniti.

Na žalost, čijom god krivicom do tog stanja bila dovedena, nerazvijena privreda, primitivna sredstva za proizvodnju, neusklađeno obrazovanje i neodgovorno zdravstvo ne mogu da budu generator novih radnih mesta, još manje atraktivnih, a to je jedino što interesuje mladog čoveka na  životnom putu. Radno mesto, mogućnost da osnuje porodicu, upozna svet i da se oseća slobodan i uvažen u srećnom društvu.

To nije nemoguće, ali to ne zavisi od veličine i broja stranih ulaganja već od zacrtanog cilja i puta kojim se krene u ostvarenje istog.

Ipak, najunosnije ulaganje je od sopstvenog dinara. Na duge staze. Za obrazovanje, zdravstvo, energetsku samostalnost i institucije u službi nacije. 

Dragan Pajović

Komentari

Komentari