Foto: 
autor nepoznat

Farhad Nuri – mali Pikaso i Srbin

Na šta ste prvo pomislili kad ste čuli da je predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, organizovao prijem i ponudio srpsko državljanstvo dečaku iz Avganistana Farhadu Nuriju i njegovoj porodici? Još jedna politička predstava, novo podilaženje međunarodnoj zajednici, bedan pokušaj pribavljanja jeftinih političkih poena...? Ima li među nama onih koji su u ovom potezu predsednika naše države videli nešto dobro?
U moru postupaka Aleksandra Vučića tek poneki sam propustila da dočekam „na nož“, retke sam ignorisala. Ovo je možda prvi u kome nisam videla ništa vredno osude. Jer, šta je loše u tome što se prvi čovek u jednoj ovakvoj državi odlučio da učini nešto za dečaka, koji je gonjen užasom rata dospeo na ove prostore? Kakva god da je pozadina ove priče; bez namere da se bavim Vučićevim stvarnim motivima, cenim da je ovaj potez dobar. Ne toliko za Vučića (a ni njemu neće škoditi – u suprtonom ne bi ga ni povukao), koliko za Srbiju. Uostalom, takav benefit država ostvaruje svakim humanim činom, koji njeni zvanični predstavnici preduzmu.

No, kako su mišljenja različita, a u ovoj zemlji posebno oprečna, ma koja tema da je po sredi, tako se i oko slučaja „Malog Pikasa“ iz Avganistana lome koplja pravdoljubaca i rodoljubaca. Iskrena da budem, ne smetaju mi oni koji zbog ovog događaja kritikuju Vučića. U redu je ne slagati se s politikom, pa zbog toga nekada zagaziti u redove „dežurnih kritičara“. No, nije u redu ne slagati se sa humanošću. Da se razumemo, ne govorim o humanosti Aleksandra Vučića, pa ni o humanosti institucije predsednika Srbije, govorim o humanosti jedne države i njenog naroda. Zato ne mogu da budem ravnodušna na sve one reakcije koje su Malog Pikasa, izbeglicu iz Avganistana, brže-bolje uporedile sa silnom decom u Srbiji, koja dele sudbinu sličnu njegovoj – talentovana su, a nemaju novca. Neko se odmah setio da upita predsednika zašto ne organizuje prijem za njih, a njihovoj porodici ponudi sličnu pomoć. Pitanje jeste legitimno, ali da li je pravovremeno?
Ako bi Farhad Nuri ostao bez ponuđenog srpskog državljanstva, da li bi mala Jovana, koja svira violinu u Knez Mihajlovoj ulici živela bolje? Ako bi ga prihvatio, da li bi mala Jovana bila više Srpkinja od njega, zato što je rođena u Srbiji, a on u Avganistanu? Ili manje, s ozbirom na to da ga je ona stekla rođenjem, a on poklonom od Vučića? I da li sva poređenja padaju u vodu pred činjenicom da je nesrećni dečak prodajom svojih crteža pomogao akciju prikupljanja novca za lečenje drugog nesrećnog dečaka, i to iz Srbije? I da li se sličnim humanim aktom mogu pohvaliti barem neka od najglasnijih usta kritike? (U suprotnom, neka ćute.)

Slučaj Malog Pikasa i njegove sabraće po migrantskoj nesreći, rečju – izbeglica, još jedna je od naših brojnih dijagnoza. Odsustvo empatije prema toj vrsti muke u narodu, čiju su istoriju obeležile seobe (i deobe) nalik je na onu šizofrenost, kojom je moguće opravdati činjenicu da taj isti narod – šta god birao – uvek izabare najgore. Jer, ako smo, posle svega, bili kadri da na izborima biramo jednog Vučića, zašto nam onda smeta što će ga na sledećim možda birati i jedan Farhad Nuri – Mali Pikaso i Srbin?

Komentari

Komentari