Foto: 
zorislav stojanović

Lament nad Banatom

Vozeći kroz Banat putevima koje sunce prži, a vrelina stvara efekat fatamorgane, slika njiva kroz koje prolazim izaziva gorčinu i nezadovoljstvo u meni. Na njivama bi trebalo da ponosni suncokreti gledaju u visine umesto što su pognuli glave, a uspravni i zeleni kukuruzi su postali kao starci u kojima je život presahnuo. Bolna je to realnost plodne ravnice. Tromesečna suša je u Banatu, kiše nema. Toplina pitoresknih banatskih njiva je zamazana bojama suše.Voda je izvor života, a Banatu jevoda prirodno data kroz rekei kanale kojima se mogu navodnjavati njive. Ni jedna vlast u proteklih nekoliko decenija nije brinula za navodnjavanje, a ono je bitan segment poljoprivrede. Nije održavano ni ono malo sistema što postoji, a novi kapaciteti se ne planiraju. Da se ispravim, oblast severnog Banata, u projektu koji traje već deset godina,bi trebalo da dobije sisteme za navodnjavanje od arapskog kredita. Ko se u Srbiji ovajdio od arapskog kredita? Reke i kanali su zapušteni umesto da su maksimalno iskorišćeni u sušnim periodima za navodnjavanje, a u poplavama za odvođenje vode.

Banat je oblast u kojoj su posečene šume, i ono malo drveća što ga bilo, posekli su građani za ogrev, pa su banatske šume izgorele u pećima, naročito kriznih 90-tih god. prošlog veka kao i otkako je cena gasa veoma porasla. Banat je sad najmanje pošumljeni deo Evrope. Naravno da se „čestiti“ građani, koji su sekli stabla za ogrev, nisu setili da za svako stablo koje su posekli posade po novo.Izgleda da ne znaju da drveće štiti oranice od prekomernog isušivanja,da smanjuje efekat staklene bašte i štiti zemljište od erozije.Prirodom nam data plodna zemlja, a ljudi je čine zemljom jalovicom.

Banatska regija je hranilica Srbije o kojoj, izgleda, vodi računa samo bog i to kad je se seti. Kad bi bar pomenuti bog lamentirao suzama u obliku kiše, banatske ravnice ne bi umirale od žeđi.

A za mesec dana kad već sve bude suvo, po zna koji put biće u medijima objava o suši, o tome da je podbacio rod kukuruza, suncokreta … što će se odraziti na povećanje cena, dovesti do poskupljenja i uvoza, a uvek se namesti tako da uvoze samo privilegovani. U Srbiji se često govori o siromaštvu, kontradiktorno je da u zemlji imamo plodne ravnice, vodene tokove i da imamo gladne građane. Planiranje i gledanje unapred je temelj opstanka bilo kog segmenta društva, a suše se sete kad se desi.

Svaka vlast više voli sjaj molova od rodnog blata koje život znači, ni građani nisu bolji, ne vide dalje nosa. Ne vide da im je više potrebna jeftina, domaća hrana, da kažem hleb nasušni, od dronja-krpica za kojima je pomama u tržnim centrima.Kad bi bio referendum o izjašnjavanju npr. tržni centar, sportski centar ili sistem za zalivanje i pošumljavanje, sigurno bi narod izglasao sportski ili tržni centar. Kuka i motika se neće podići za spas plodnih njiva i pošumljavanje. Ono što se zaboravlja jeste da gladan stomak ne trpi modu i nema snage da navija na utakmicama, a ni skeleti ne nose odeću. Prvo hrana pa sve ostalo.

Banat je karakterističan po populaciji. Od 2. sv. rata, kolonizacija je dovela ljude iz planinskih i krševitih predela kojima zemlja i ne znači mnogo. Svi su olako dobili zemlju.Dobili su je, jer je drugima oduzeta. Nisu se brinuli o zemlji kako treba, nisu znali, nisu učili, nisu imali osećanje stvaranja, mnogi su je i olako prodali. Nositi plodnu zemlju u srcu, ne može svako. Domaći starosedeoci, srpski i mađarski živalj, oni su sticali i nasleđivali zemlju, kupovali i imaju drugačiji odnos prema zemlji. To je ušlo i u vaspitanje naraštaja. Zemlja se oseća, zemlja se voli, zemlji se daje kroz rad i kroz brigu o njoj.

Ima i onih, vrednih ljudi čiji su preci došli posle drugog sv. rata, i koji su se „primili“ na oranice, shvatili da je tu njihov dom i njihov hleb i s ljubavlju i težačkom mukom se bave poljoprivredom i peku hleb sa sedam kora. Sela u kojima je većinski živalj starosedelački su naprednija, urednija, imaju više dece, podmladak ostaje na selu da nastavi da se bavi poljoprivredom, a sela u kojima je većinski živalj poreklom kolnizovan se gase.

Ja sam potomak i jednih i drugih i znam ih, i tvrdim da je pored raznih nepovoljnih faktorai posleratna kolonizacija umesto razvoju,  doprinela postepenom gašenju poljoprivrede. Svi direktori, gradonačelnici… čiji preci nisu ponikli na banatskim njivama, nemaju osećaj za zemlju, odnos prema oranicama im je stran, ne ulažu, sa svog činovničkog zaposlenja, u poljoprivredu, nego umesto poljoprivrede biraju druge oblasti života  koje se mogu svrstati u luksuz, a ne u svakodnevnu neophodnost potrebnu za život.

Siromaštvo Banata je vidljivo, a ovako presušen, bez zelenila, zatrpan smećem deluje još jadnije. Muzika i igra banaćanskog kola je potisnuta jaucima ranjene ravnice.

Komentari

Komentari