Foto: 
Darrel Ronald

Muzika i otpor

Pre nekoliko dana jedan mladić je priveden u policijsku stanicu zato što je svirao „na nepropisnom mestu“.

Pošto s mukom  progutamo birokratizovani besmisao ove rečenice, možemo da se setimo da je, zaista, prošle godine doneta odluka kojom se reguliše neobično važno, takoreći goruće, pitanje izvođenja muzike na gradskim ulicama. Donesen je zakon, ili nekakva uredba: muzičari koji pretenduju na prestižno zvanje uličnih zabavljača morali su da prođu kroz peripetije, javne konkurse, audicije pred stučnim žirijem i zainteresovanom publikom i da dobiju odgovarajuće dozvole. Nije isto, naime, da li se muzicira u Knez Mihailovoj ulici ili u podzemnom prolazu kod Zelenjaka. Za umoran svet koji hita na posao, u školu, dobar je i neki dasa sa gitarom i njegov kompanjon sa frulom (vrlo dobri, inače); za turističko srce grada traži se valjda nekakav ekskluzivniji izvođač.

Tako, dakle, ima i mesta na kojima je sasvim nedozvoljeno izvoditi muziku. Verujem da u ta mesta spadaju službene zgrade: tu se može jedino duvati u istu tikvu i svirati... Ma znate već čemu. Muzika je subverzivna. Mora se strogo kontrolisati.

Taj komunalni policajac koji je na zglobove mladog klarinetiste stavio lisice, učinio je, naime, ono što se od njega očekivalo. Reagovao je na ponašanje kojim se krši gorepomenuti zakon (ili uredba, koji li je vrag već). Čovek sa obesmišljenim zanimanjem učinio je nešto besmisleno držeći se besmislenog protokola.

Samo postojanje komunalnih policajaca je besmisleno. Njihov posao je da demonstriraju moć vlasti nad građanima koji pokušavaju da prežive. Njihov posao je da legitimišu ljude koji se švercuju u autobusu jer nemaju para za kartu; da razbucaju Mikine i Smiljine kartone na kojima prodaju svoj peršun i šljive, ili da oteraju onu baku koja u Sremskoj s proleća prodaje buketiće od maslačka i mrtve koprive. Posao im je takođe i da privode mlade muzičare koji se drznu da sviraju džez ispred Kalenićeve pijace. Džez i druge nekomercijalne i sumnjive vrste muzike imaju se izvoditi samo u svoja četiri zida;  i ne za novac – ili bar ne za neoporezovani novac.
Komunalnog policajca jako boli šapka što taj muzičar treba da kupi jezičke, kalafonijum, žice ili šta već; što mora da svira i neko treba da ga čuje. Komunalni policajac radi svoj posao, on je korisni šraf u ogromnoj represivnoj državnoj mašineriji, u kojoj vlada harmonično dupelizačko sazvučje; ali muzika, neodobrena, nedozvoljena muzika je disonantna škripa klipova među točkićima.
U uređenim društvima sa stoletnim građanskim tradicijama valjda ima razloga da postoji paradni policajac koji pazi da neko ne pljune na ulicu ili ne otkine ružu u javnom parku.
U našem gradu, komunalna policija je još jedan prst u oko. Srednji prst. Ona doslovno onemogućava ljude da prežive – sve drugo prosto nije u njihovoj nadležnosti (buka i bahaćenje iz kafića, nepropisno parkirani automobili, fudbalski navijači koji urlaju kao da im deru kožu s leđa, predsednici kućnih saveta koji uzurpiraju zajedničke prostorije, klinci koji se tuku na ulici).
Partokratska država i tajkunska oligarhija oteli su iz državnih naćvi  ’lebac koji pripada nama – nama koji ne možemo da nađemo posao, nama kojima smanjuju penzije i plate, nama koji sabijamo kičmene pršljenove za nekog gazdu (nekog od njih i njihovih); i kao da to nije dovoljno, sada nam u potpunosti uskraćuju pravo na život, mogućnost za život.

Ova država ubija svoje građane – birokratijom, nepotizmom, politikantstvom, bahatošću i bezobrazlukom; besparicom, glađu, nemogućnošću da se lečimo, školujemo, radimo; očajem, poniženjem i beznađem. Nema te ekonomske krize i „nasleđa prethodne vlasti“  koja tu meru izrugivanja ljudskom životu može da opravda.

I sve se mora staviti u alavu državnu gubicu, pod senku državne šape. Naravno da i umetnost, i ta bezazlena, koja izvire iz čiste mladosti i  energije, mora da bude zakatančena. Ne može svašta da se piše, slika, svira.

Dobro je procenio policajac: muzika je opasna. Ona ima moć da menja svet; ne u onom naivnom, vulgarnom smislu; umetnik će teško moći da bude mesija ili predvodnik revolucije.
Pa ipak, muzika ima snagu da ohrabri, oživi, podstakne, probudi iz katatonije. Kao što može poticati silu i bestijalnost, muzika pokreće i najsnažnije i najuzvišenije emocije; zašto postoje koračnice, himne, svadbeni marševi, rekvijemi, uspavanke?

Tišina je trpnja.
Tišina je pristajanje.
Svirajte i pevajte, hrabri ljudi!

Iva Radović

Komentari

Komentari