Foto: 
Olga Tomović

Nevreme 5 – Pisanije i lizanije

...Tako da je sad zaista trenutak da se osmotri književnost u uslovima današnjice. Kome nije jasno da književnost u dvadeset i prvom veku ne može ni približno da bude kao ona iz ranijih vremena taj je malouman i ne zna gde se kopča. Takvih ima previše i na njih ne treba da se obraća pažnja, jer zanositi se veličanstvenim mislima iz srednjeg veka, ili iz još ranijih perioda, ili čak iz dvadesetog veka i postavljati te misli kao nedostižan kriterijum mogu samo glupani. Asocijalne kreature koje ne promišljaju ni toliko da ne shvataju da je svet danas mnogo drugačiji od onoga kada nije bilo struje (znači ni radija, ni televizije, ni interneta, ni mobilnih telefona, ni svega ostalog što nas okružuje) ne znaju gde se nalaze, što dalje dovodi do zaključka da nisu baš čitavi. Uz sve to oni su vezani za „vreme večnosti“, te ne samo da su ludi, već su i u potpuno anahronom stanju duha. Em su ludi, em su glupi, em su van svog vremena, a preko svega toga imaju potrebu da sve te mane svog duha prikazuju javno ili daju na uvid javnosti, što dalje pokazuje da su egzibicionisti najgore vrste. Na žalost takvih ima previše i pridavan im je značaj koji u književnoj stvarnosti nikad nisu imali. Ljudski promašaji, neuravnotežene i bolesne kreature su previše dugo forsirane i oni koji se nikad nisu bavili književnošću kao naukom, već samo kao fenomenom to ne vide, jer ne znaju ni osnove, ali takvi se najčešće pojavljuju sa mišljenjem da su baš oni ti koji su preko književnih patuljaka kao što su npr. Bukowski ili Koeljo došli do spoznaja koje treba da podele sa svetom. I naravno da traže odmah da budu priznati kao vrhunski intelektualci. Te gnjide su najupornije, upravo zato što sirovost njihovih minijaturnih umova nema nimalo obzira prema nečemu što se zove šira slika i funkcionalnost. Oni pišu kao što drugi ljudi obavljaju fiziološke radnje poput defekacije, bez ikakve dalje misli ili namere.

Pored ovih najupornijih gnjida postoje i obično dobro školovani potomci nekih mudonja iz ranijih vremena. Pored toga što obično imaju sasvim solidnu podlogu u stečenom znanju oni su često veoma škrto obavešteni o tome šta je književnost, pa su se poput tihih prdeža uvukli u nju, jer su smislili da je to jedan od načina da se održi luksuz na koji su navikli dok su im roditelji bili „uvažene ličnosti“ u milosti nekog vlastodršca. Za razliku od onih prvih koji su načisto ludi, ovi nisu ludi, ali su često pokvareni i podmukli i kao što to čine svi potomci (ovu reč koristim u najgorem mogućem smislu) stvaraju „krugove“ u koje su često uključeni i oni koji sa književnošću nemaju ama baš nikakve veze, ali su smislili da je najlakše prati pare preko izdavačke delatnosti, pa su se tu ukrkali ko svinja u opersku ložu. Potomci gledaju na takve sa prikrivenim prezirom, ali se ne gade njihove love i vrlo često je to koristoljubiva povezanost u kojoj je žrtva sama književnost, a preko toga i kulturološka matrica jednog naroda i jezika koja se urušava pred njihovom suštinskom bahatošću prema kulturi svog naroda, pa i sveta. Iako su daleko prepredeniji od prve grupacije oni su po samu književnost jednako pogubni kao i ovi prvi, tako da je samo njihovo bavljenje pisanjem bilo čega zločin prema čovečanstvu. Van toga što su mi mrski i gadni smatram ih štetočinama i ne bi mi ni najmanje smetalo njihovo istrebljenje. Tu se priča ne zaustavlja, naprotiv...

Ove dve grupacije su podjednako štetne po književnost, ali ako uzmemo da književnost nije samo svetska, već i nacionalna, pa i regionalna, kategorija (sa svim podvrstama lokalnog tipa), pa da je između ostalog i jedan od bitnijih stubova kulture jedne grupacije (svejedno koje) onda postoje i oni koje nazivam kurvama. Polutalentovani i talentovani likovi koji su krajnje razočarani i očajni zbog nepriznavanja njihove stvarne vrednosti i koji su rešili da sve svoje talente prodaju za živi keš, jer su krugovi potomaka za njih zatvoreni, a ne spadaju u ludake.

Oni su u svojoj biti zli, jer su i te kako svesni toga šta čine i čine to uprkos znanju o tome koliku štetu nanose toj istoj književnosti kojom se bave koliko i narodu u kom žive, jer često vrlo vešto koriste svoje talente da bi zaradili neki dinar više. Pod raznim izgovorima otvoreno rade za one koji rade protiv njihovog naroda, protiv njihove države, protiv njihovih porodica i prijatelja. Oni su kurve koje ne rade samo za pare, već i za neprijatelja, tako da su odskočili nekoliko stepenika od ovih potomačkih nabiguzača koji gledaju samo svoje krugove i sebe, a već su sasvim druga liga u odnosu na ludake iz prve grupe. Oni su svoje razočarenje doveli do saveza sa zlim i vremenom se sami pretvorili u zlo koje svesno šire preko svojih perfidno našminkanih „književnih ostvarenja“ koje vrlo tendenciozno plasiraju na razna mesta gde je publika „podobna“ i sazrela za činjenje ozbiljne štete svom narodu. Najgore kod takvih je njihovo odbijanje da vide da su u očima neprijatelja samo potrošna roba, naprosto kurve, koje će odbaciti sa većom lakoćom nego što ih je kupio. Da mislim da ne znaju šta rade i da imaju savesti bilo bi mi ih žao, ovako na njih gledam samo kao na plavomostače u svetu književnosti.

Kad se sve to sabere i dodaju svi oni silni pesnici i pesnikinje koje ne znaju ni vola u dupe da ubodu i razne anarhiste i demokrate i liberale i ostala bagra koja misli da samo zato što ih je neko greškom naučio da pišu imaju prava da se književnosti pišaju u samu srž i kad tome dodamo alavost raznih kvazi-izdavača koji ne misle uopšte o kulturi i narodu i državi, već jedino i isključivo o profitu koji mogu da ostvare, onda dobijamo uz sve „mlade talente“ koji su plaćeni iz raznih fondacija i sličnih mesta u kojima se radi maltene jedino na tome kako da se manipuliše određenim grupama. Pa kad se tome dodaju silne nagrade koje jedni drugima guraju u guzicu za uspešno ubijanje književnosti i preko nje i kulture, onda slika nije nimalo lepa, zar ne? To je stvarnost, a o „svetim kravama“ književnosti ne želim ni da počinjem. Sve to se dešava tu ispred nas, neskriveno i često čak i pompezno najavljivano, ali početak dvadeset i prvog veka i ljudi koji žive u ovom vremenu odbijaju to da vide. Pametni telefoni zamenjuju pisanu reč, brze poruke ne mare za uredno izražavanje, društvene mreže su pored uticaja koje imaju na široke narodne mase, postale poligon za testiranje svih vrsta psiholoških eksperimenata, a osećaj vremena se ubrzao do te mere da nijedan tekst koji je duži od par stotinu reči ne bude do kraja pročitan, jer se pojavljuju novi sadržaji koji su življi, interesantniji i brži...

Nastavlja se...

Komentari

Komentari