Foto: 
Nikola Trifić

2019. - Godina američkog makroa, evropske prositutke i balkanskih klipeta

Ne mogu oni nas toliko da neće, koliko mi hoćemo njih. Tako je to i tako to ide. Poput prosjaka na zamagljenom i neizvesnom putu, koji u večitom begu od prečica do smrti, sa komadićima nade u džepu, pomešanih sa bajatim mrvicama hleba, iznuren i imučen baulja- željan da se već jednom dokopa "obećane kuće" i da pred vratima iste- i to ne od njenog gazde, već od vratara i batlera, iskuka milost i milostinju; i možda neki zaboravljeni kutak u podrumu, kao savršeno mesto za odmor pre večnog počinka. Slika i prilika našeg (srpskog) puta u Evropsku uniju. Samo na našu sreću ili nesreću, za razliku od one Njegoševe "slamke međ vihorove", "siraka tužnog bez iđe ikoga", mi- Srbi, Srbijanci, ili građani Srbije, kako je kome bliže i draže, na tom svom "ukletom" putu nismo sami. Gle čuda: imamo "neđe nekoga". Društvo nam prave komšije Albanci i veći deo rasbraćene jugoslovenske braće; i svi oni zajedno s nama čine ekipu poslednjih balkanskih gubavaca, koji zbog uočenih falinki u svom etnogenetskom kodu ne mogu kroz "Trijumfalnu kapiju" Evropske unije. I možda nam je baš zato, sada u smiraj 2019. mnogo pre planova za narednu 2020. godinu, potreban povratak u dvehiljade i neku; u doba kada smo u odsustvu svesti i pameti rekli da EU nema alternativu!? Dobro došli! Ovo je priča o velikom svetu i šačici balkanskih gubitnika. Priča o Makrou-podvodaču, kurvi odevenoj u nošnju elitne prostitutke, i naravno,  klipetima.

Kada je Francuska, pre cirka dva meseca, zauzela oštar stav da od proširenja Unije do daljeg nema ništa, redom su se upalili alarmi za uzbunu od Beograda i Sarajeva, preko Podgorice, Skoplja i Tirane. Francuska je bila jasna: EU će ostati u ovom formatu- osakaćena za Brutaniju, najmanje do 2025. godine. Ipak, ono što mnogo više zabrinjava, od još par potencijalnih godina čamotinje, je gotovo dogmatska politika Pariza, da će nakon 2025. zemlje Zapadnog Balkana (klipeta) u EU moći samo zajedno, nikako po do sada ustaljenoj praksi "jedna po jedna". Naravno da je takav pristup iz najmanje dva razloga osuđen na propast. Prvo: time je obesmišljen dosadašnji pojedinačni napor država kandidata, jer nisu sve zemlje koje bi u Evropsku uniju na svom putu integracija podjednako odmakle. I drugo, verovatno još važnije: sumanuti stav Francuske, ili bolje rečeno: čitaj Brisela, ili još bolje rečeno: čitaj Vašingtona, daje odrešene ruke preostalim neraspoređenim balganskim državicama, da svaka po svom nahođenju i prohtevu, može da sabotira ulazak u EU ovih drugih. Pametno nema šta?! Zapravo, EU je odustala od svoje omiljene igre: šargarepe, štapa i kanapa. Evropljani su pojeli šargarepu, štap su "zlu ne trebalo" zadržali, a kanap podeljen na pet jednakih delova, završio je kao poklon balkanskim čekalicama. Pa, kako kojoj zemlji kandidatu dosadi da laje, cvili i kevće pred vratima Evrpske unije, procedura se zna: kanap, omča, a onda kriva vrba, greda, ili kvaka; kako se ko snađe.

I uvek iznova i iznova ono staro pitanje: Šta je zaista EU? Znate: EU je najbolja organizacija država na svetu! Tu nema spora, i oko toga nema diskusije. Samo postoji jedan mali problem: EU, takva kakva je, nije napravljena da nama bude bolje. Kada kažem "nama", mislim na svu preostalu regionalnu siročad, koju "Evropljani" s razlogom drže dalje od velike sale Briselskog parlamenta. I šta tu nekom nije jasno?! Oni nas ne žele, i takođe ne žele da nam to jasno kažu, a na našu žalost, mi nismu u stanju da to sami shvatimo.

Zapravo, EU je eksponent i glavna udarna igla američke spoljne politike. Unijom se upravlja iz Vašingtona, dok je Brisel samo prokookeanska ekspozitura Bele kuće i ništa više. Ko i zašto ulazi u EU, a ko ne, s pram svojih geopolitičkih interesa odlučuju Amerikanci. Isključivo oni i niko više. Ameri su bili ti koji su dali zeleno svetlo za ulazak Bugarske i Hrvatske, iako je diskutabilno da li su ovi to svojim reformama zaslužili. Iz sebi znanih razloga, po pitanju ostale balkanske sirotinje, Amerika je rekla "no". Priča o pregovaračkim poglavljima je obična šarena laža. Ako je Sjedinjenim Državama u interesu da neko uđe- ući će! Makar to bio i podeljeni Kipar, sluđena Bugarska, i nacionalno kontaminirana Hrvatska. Ipak, ako "Ujka Sem" nekoga ne želi u svom carstvu, taj neko, sve da dubi na glavi neće ući. Uzmimo za primer Severnu Makedoniu! Mogu Makedonci da saviju svoju kičmu u perecu i da još šest puta promene ime, ali džabe.

Elem, kada pričamo o odnosu SAD i EU, ili ispravnije formulisamo: odnosu SAD prema EU, dolazimo do ključnog dela priče koji govori o makrou i prostitutki. Makro je Amerika! Moćni pimp-podvodač, koji je nekada u naponu svoje potencije, iskrcavanjem na Normandiju, u svom "Danu D" kaparisao već obeščašćenu damu Evropu; uspeo da zbrine njenu posvađanu vanbračnu decu, a svoje rođake: Nemce, Francuze, Italijane, u jednom trenutku i Britance, da učini da ponovo budu bogati i jaki, a u isto vreme praveći od raspuštene droce- Evrope, kojoj je pretio neki "evropski plavi most", modernu prostitku sa epitetom "elitna", koja danas izdržava i sebe, i svoju vanbračnu decu, i naravno svog makroa. A kako? Odgovor je prost: zahvaljujući klipetima, koji će za osmeh "evropske stare koke" biti u stanju da se odreknu svojih rudnika, fabrika, aerodroma, pa i svog imena i prezimena.

I na kraju, ako se neko pita: Ima li EU alternativu? Reći ću - nema! Iskreno nema. Sami smo je sebi oduzeli. I mi- Srpčad, i ovi ostali nesrećnici oko nas. Tačnije, mi smo uradili ono što jedino radi samoubica pre završnog čina - oduzme sebi alternativu. I ko nam je zato kriv? Oni- Evropljani, Amerikanci? Ne, dragi moji... Krivi smo sami sebi. Kako kaže ona narodna: Nije sve do vuka, ima nešto i do ovaca. Mora da ima. Srećna vam 2020. godina. Živi bili!

Komentari

Komentari