Foto: 
Đura Greenfish/Osvald Tomović, redizajn Emilija Vlajev

Begova ne plače majka

Mrtva usta ne govore, mrtav čovek ne postoji u svetu onih koji se još uvek kreću po zemlji. Isto je i sa onima kojih nema na mestu dešavanja, onima koji su odsutni i koji posmatraju sve iz daleka. Ljudi odlaze, ljudi ne mogu više, ljudi se hvataju u zrelom dobu za poslednju slamku koju vide, jer više ne mogu da izdrže stezanje kaiša, duše i usta u grč. Napuštaju zemlju sa nadom da više nikad neće morati da se vrate, sem turistički, jer im je previše zla, jer su iscrpljeni i očajni, jer je bezumna stoka svima, osim sebi, zagorčala život do te mere da je život u ovoj zemlji postao kazna bez učinjenog zlodela. Džaba bilo pisanje knjiga, osvešćivanje naroda, džaba bilo osnivanje porodice, džaba bilo stvaranje prijateljstava i dobrih poslovnih odnosa, džaba bilo sve.

Mrak jede i nikad mu nije dosta, mrak guta nezajažljivo i halapljivo kao da je sve to samo hrana za manijakalna bića koja od pohlepe više ne znaju ni šta, ni kada, rade. Treba im uvek još, uvek više, samo sebe vide i samo oni postoje. Svi ostali su samo meso, samo hrana, samo su zbog njih tu. Ljudi koji su cenjeni i poštovani zbog svog rada i karakternosti odlaze (beže), jer spašavaju svoje sutra, svoju decu, svoj život. Sve ono što zločincima ništa ne znači.

Zločinci ne znaju šta je to narod, šta je to država, zločinac ne zna kako se rukovodi bilo čime, zločinac zna samo svoje potrebe i potrebe svog zločinačkog čopora. Zlo nema misao, nema ideju, nema ništa u sebi što bi mu obratilo pažnju na osnovne životne potrebe celog jednog naroda, zlo ne zna kako se završavaju poslovi koji svima donose zaradu, a sa zaradom i koliko-toliko opušteniji život. Život koji nije obeležen jeftinim parolama, ženama, ljudima i shvatanjima je nedokučan zlu, jer zlo nema osećaj prošlosti, već samo zlopamti, nema ni osećaj sadašnjosti, već samo osećaj svojih potreba koje mora da zadovolji, pa tako nema ni osećaj za budućnost, već samo za postavljanje putanje do sledećeg cilja, pa do sledećeg i sledećeg... Zlo nije kontinuirano, jer nema karakter, zlo nema empatije, nema samilosti, ni radosti u sebi, zlo je suštinski prazno i zato kao što ni zver ne razume, tako ni zlo ne razume. Ono je uvek gladno, uvek nezadovoljno i hrani se svim lošim što učini. Prodaje ljudski rod, a koga ne može da proda uništi mu život na najrazličitije načine. Ako ne može preko osiromašivanja, preko razboljevanja, preko osiromašivanja, onda tera, zauzima teren i sve oko sebe što nije moglo da pojede rastera.

Zato ljudi beže u druge zemlje. Obrazovani, školovani, kulturni i fini ljudi koji su vredni i kreativni beže. Vode svoje porodice sa sobom, jer je sistem koji je koliko-toliko obuzdavao zlo razrušen i uništen. Beže bez žaljenja, bez sujete, bez kajanja, jer beže od zla. A oni koji nemaju kuda da beže pate, venu i jedva dišu. Zlo za to ne mari, ne obraća pažnju, nego obmanjuje dalje računajući na ljudsku “slabost” koja se zove preživljavanje. Jer, rod ljudi često pristaje i na najgore uslove samo da bi preživeo.

Sve je manje ljudi u zemlji, a sve više jeftinih i zveri, a zlo oblizuje svoju balaveću njušku i smrdljivim dahom truje i dalje računajući na ono što nema kao svoje i traži tuđe kao da se to podrazumeva, kao da ima prava na to. Ničeg novog u zemlji nema otkako je zlo raširilo svoje hrapave, usrane kandže preko roda ljudi, jer stvaraoci novog vremena ne žele da sarađuju sa zlom, nego rađe odlaze u druge zemlje gde sistemi odbrane od zla još uvek funkcionišu, gde je vazduh još iole za disanje, voda za piće i osmeh za radost. Uobraženo zlo misli da pobeđuje, jer je sve veća tišina i uživa poput najgore zveri u svom glasu, svojoj unakaženoj pojavi i svom prisustvu. Ono je toliko glupo i zatupelo od zadovoljstva sobom da ne vidi rane koje ostavlja, bolesti koje je stvorilo da slabe i ubijaju ljudski rod, da ne čuje tihe, skrivene jauke od bolova, muke i patnje. Zlo se labi i tumači ćutanje kao kukavičluk i pošto pameti nema čak i ne shvata da niko od roda ljudi ne želi da ima komunikaciju, da ga izbegavaju, pa i da beže, jer čuvaju generacije svoje budućnosti koju ne žele da daju zlu, jer mrtva usta ne govore, a ko je živ kad-tad će se boriti sa zlim ili sagoreti u pokušaju, jer pregovora sa zlim ne postoje, a prostora za povlačenje je sve manje.  

Komentari

Komentari