Foto: 
Zoran Petković

Brus-halter na državnoj sisi

“Moj pitone

nekad silan

postao si

fleksibilan...“

Kriza srednjih godina (opisana u južnjačkim, zajdi-mito-bekrijskim tugovankama) je opaka bolest. U zemljama gde prosečna plata situiranog mužjaka dozvoljava bahaćenje, leči se nabavkom falusoidnog sportskog vozila. U zemljama u kojima je lažna briga za radničku klasu zamenjena fiktivnom demokratijom, leči se - vlašću!

Afrodizijačko dejstvo partijske knjižice na pojedince je poznato. Zamena za vijagru u vidu tanke, 8 i po santima duge plastike sa partijskim simbolima, je lek koji se ne prodaje po apotekama. Za razliku od običnih (tzv. „senvič“) članskih kartica, ove lekovite se diluju se po Kongresima, Otadžbinskim upravama i Glavnim odborima. Vazelin kojim su natopljene pospešuje dejstvo, a dugotrajnost korišćenja (uz veličinu u i mekoću podguzne fotelje) podiže njihovu efikasnost do neslućenih razmera. Osim pojačanog libida prema podređenim pripadnicama lepšeg pola, imaju i oftalmološko-psihološko dejstvo: odraz sopstvene njuške u ogledalu postaje neodoljiva faca holivudskog šmekera.

Lek, nažalost, ima i žestoke nuspojave koje su naprasno otkrivene pod sjajem medijskih reflektora jedne hrabre novinarke. Višedecenijski držač vlasti u Brusu (nem. Brus-halter) je godinama maltretirao zaposlene službenice. Pipao, drpao, nabacivao se, slao poruke... Pravna kvalifikacija „polno uznemiravanje, nedozvoljene polne radnje i zloupotreba službenog položaja“, uz mafijaško „ubeđivanje“ da se odustane od tužbe, uz otpuštanje nesrećne žrtve, proganjanje njenog muža, itd. otvara jedno pitanje koje daleko nadrasta slučaj provincijske švaleracije (u pokušaju):

Ko, aman, ima vlast nad našim sudbinama?!

Do „slučaja Jutka“, bio sam ubeđen da je u pitanju moćna, monolitna piramida u kojoj na vrhu Veliki Vladar, a sitne ciglice (ulepljene malterom od vazelina) samo dekorativni elementi. Sada se, međutim, pokazuje da je konstrukcija piramide mnogo složenija. U Beogradskom pašaluku zvanom Srbija, osim Velikog Ali-Kučić paše, postoji buljuk moćnih aga i begova, gospodara regionalnih nahija.

Kada Nesmenjivi odradi vatačinu stranih investicija, konačnu reč o tome čija će zaparložena dedovina postati skupo građevinsko zemljište određuje neki Jutkaga.

Kada skupa medicinska oprema stigne u Regionalni centar Dudulajca, zapošljavanje medicinskih sestara ide sestrinskom linijom - sestra kumovog starojka, sestrin kum iz prvog braka, kumova sestra od tetke...

Čiji kafić može da posluje, a ispred koga se udara znak „zabranjeno parkiranje“? To opet određuje šurakov paša ili kumova svastika. Građevinska dozvola ili buldožer za rušenje? Opet, svastika, kum... Mafijaška mreža u kojoj Nušićev „svastikin but“ prekriva ogromnu „kljukanu dinastiju“… Sumnjivih lica nema, u ovoj igri svi se znaju. Da, radnje su možda mutne, ali kakva, bre, „sumnjiva lica“ u zemlji gde je vlast vladara nesumnjiva?

A kada svetlo neke Tanje obasja debeli medijski mrak, jedan poziv moćnog Švaler-bega gasi napajanje kablovskim operaterima. Tesla je izmislio struju, Jutka – tamni vilajet svojih poslušnika. Granice takve tame prostiru se mnogo dalje od nekakvog Brusa. Brusilica brutalne bahatosti izbrusila je sistem (skoro) do savršenstva širom Srbije. Na žalost mnogih malih begova (ili bogova), ne u potpunosti!

Kroz pukotine na kuridoru svevlašća odjeknuo je krik sirote Marije koju je bog kaznio lepotom, životom u balkanskom pašaluku i radnim mestom u blizini seksualnog predatora. Da li bi emisija Tanje Vojtihovski bila moguća na TV Pink? Teško… Da li bi njena priča mogla da se nađe u nekom tabloidu željnom sočnih erotskih pikanterija? Samo kada bi napasnik imao člansku kartu neke od opozicionih stranaka.

Jer je najača karta u špilu - članska karta vladajuće partije. Adut kojim se seče svaki potez pravosuđa još u periodu istrage. Savamala bi bila velika stvar da Mali nije velikan u svojoj stranci. Džabe Miškoviću milioni kada, sirotan, nema člansku katu SNS i mesto u Upravi.

Činjenica da su u vrhu SNSa vodili raspravu o Jutkinoj krivici i da je „većinom glasova odlučeno da ipak treba da podnese ostavku“ je vrhunac ciničnog izrugivanja sistemu normalnih vrednosti. Šta, vraćamo se na Titovo „priznajem samo sud svoje partije“? Na sistem partijske porote gde „jutke“ ocenjuju Jutku?

Brusni granični kamen je, dakle, postavljen. Nalazi se tu, između „evropskih vrednosti“ ličnih sloboda (uključujući i izbor erotskog partnera) i istočnjačkih despotija u kojima je partijska tapija oproštajnica grehova: bivših i budućih, voljnijih i nevoljnijih… Da li ovoga trenuka svi, kolektivno, prelazimo tu granicu? I ulazimo u rajski vrt u kome je „fikus brnabikus“ sezonska biljka a „jagodasta Palma“ stub koji drži nebo?

Odgovor zavisi od sudskog raspleta Marijine tužbe. U slučaju Jutkine pobede mlohavi kraci suvozemne hobotnice postaće koren društva. A onda neka nam je bog na pomoći… Krv, znoj i suze naroda održavaće je u nedogled.

Komentari

Komentari