Foto: 
Zoran Petković

Dvaes' dva bez glavu

U plodnim krajevima južne Srbije, gde od svih kultura najslabije uspevaju padeži, postoji izraz „dvaes-dva bez glavu“. Naravno, u pitanju su santimetri, i naravno, u pitanju je standardno baljezganje pijanih mužjaka. Posle pola gajbe piva koje „icepìmo pred zem-zadrugu“ hvalisanje seksualnim dimenzijama (uz landaranje uspomenama na neke davne pijanke ili kafanske tuče) je deo tradicionalnog južnjačkog folklora. To što prilikom pražnjenja bešike iza obližnje tarabe svako od alkosa brižljivo šakom krije svoju „šaku jada“, takođe je deo pišačkog bon-tona. A da, dalekobilo, naiđe lokalna selska radodajka pa da rangira prisutne…to je već nezamislivo! Pa valjda su kafane (i ostale pomoćne šljokaonice) od vajkada bile sigurne kuće balkanskih muškaraca, pogotovu kao zaštita od ženine oklagije, taštinog zvocanja ili tračarenja lokalnih nimfomanki.

Ovo podsećanje na bogatsvo jezika prikraćenog za padeže (ali ne i za izražajnost) ima 100 puta veći povod od uspomena na džiberske pijanke i pominjanje fiktivih santimetara. Naravno, u pitanju su metri, i naravno, u pitanju je nedavno medijsko šiljkanje dimenzija spomenika rodonačelniku naše najpoznatije srednjovekovne dinastije.

Zašto je jedno trivijalno otvaranje spomenika (dakle, ne koridora, metroa ili kovid-bolnice) građanima Srbije trenutno neuporedivo važnije od svečanog zatvaranja bande navijača? Ili posete Makronu...?

Odgovor je vidljiv ako malo zagrebemo ispod njegove površine. Materijal za izradu zlatnog teleta vladarske grandomanije nije obična bronza. Spomenik je iskovan od naših mitova, od potrebe da nacionalni identitet očistimo od blata istorijskih činjenica i ušuškamo u kreativnu istinu. Naravno, ne onu serviranu na svečanoj večeri u pariskoj palati! Kosovska patka u francuskom majonezu trenutno tek čeka na čerupanje u medijskim kuhinjama za pripremu javnog mnenja. Zato kreativno rešenje kojim je trenutni Samoderžac Serbski povezao drevnu dinastiju sa svojom grandomanijakalnom dijagnozom mora kod svakog normalnog građanina ove zemlje da izazove blagu jezu. Ili divljenje, ukoliko ste, nekim čudom, pripadnik pačijeg preletačkog jata. Jer, senka Velikog Vladara je idealan zaklon za sve Vuline, tetke i Jutke. Kao i za sve „žute“ Vesiće, Bujke i lujke, za sve crvene, crne, plave, zelene kojima političke zastave svih duginih boja služe samo kao ulaznica za udobnost vladarskog debelog creva.

Preletaštvo, međutim, nije izum današnjih političara. Objektivno posmatrano, ceo srednji vek i nije ništa drugo do laktanje raznih vazala za što bolju poziciju u trci za neki veći presto. Ma koliko se ovdašnji baštovani trudili da na svojim kvazi-istorijskim Jovanjicama uzgajaju opojnu konoplju nacionalnih mitova, činjenica je da feudalizam nije baziran na naciji nego na teritorijama. Jer:

  • Nemanjići su bili najmanje Srbi, manje čak i od najbednijeg sebra ili prosjaka sa svojih poseda. Feudalne norme i ugovoreni brakovi činili su da su, svi redom, bili srpsko-bugarsko-vizantijsko-anžujsko-(itd) mešanci.
  • Da je Dušan Silni bio malkice silniji, da je uspeo da se ušoka u carigradski presto, istorija bi, umesto Nemanjića, pamtila vizantijsku lozu Nemanikosa. Veća kruna bila je svakom vlastelinu neuporedivo važnija od etničke pripadnosti.
  • Takođe je i pravoslavlje bilo samo sredstvo za postizanje vladarskih ciljeva. Kruna se mogla legalno dobiti samo od visokog sveštenika. Papa ili arhiepiskop? Za samu vlast, nebitno! Naravno, svakom prvovenčanom vladaru je kruna iz ruku bata-Save mnogo draža, bliža i pristupačnija od poklona nekog udaljenog crkvenog velikodostojnika.
  • Sveta loza Nemanjića je tek u naručenim i kupljenim hagiografijama postala sveta. Pre nego što bi debelim donacijama u manastirska zdanja kupili oproštajnicu grehova, međusobno su se ljuto klali i bezočno sakatili.

Naravno, ovde ću da prekinem sa neprijatnim čačkanjem po istorijskim činjenicama. Ne toliko zbog mrgođenja pojedinih čitalaca navučenih na bajkovitu prošlost, koliko zbog toga što mi je u 21. veku bekstvo u mitove (pa i u njihovo razobličavanje), u najmanju ruku besmisleno. Vratimo se našoj stvarnosti u kojoj caruju virusi, televizijska istina i medijska manipulacija.

Zar vam nije bilo pomalo grtko kada je starica, na pitanje „ko je izmislio vakcinu“, odgovorila: „Pa Vučić“? Ne, nije smešno! U Imaginarijumu zvanom Srbija, sedenje na TV gajbama i cevčenje opijuma za mase iz flaša sa etiketom zvaničnih istina pretvorilo je celu zemlju u alkoholičarsku seansu sa početka ovog teksta. Čiji je vladar „najveći u regionu“? Zna se, naš!

Problem je u tome što pijanstvo naroda Velikim Vođom najviše udara u glavu koja nosi krunu. Posle identifikacije sa „Velikim Milošem Obrenovićem“ (videti tekst „Koliki vam je Veliki Miško“), posle ovog koketiranja sa Nemanjićima, naš vladar je monumentalnim zdanjem ispred bivše železničke stanice trasirao brzu prugu ka Severnoj Koreji. Uz planirano ukidanje kablovskih kanala kroz koje kapne poneka gorka istina, uz evropske vrednosti pokošene pandemijom, prelazak sa Zapadnog Balkana na Daleki istok biće trivijalan. A u zemlji apsolutnog svevlašća narod će lako progutati i ono što se ne jede, dovoljno je neprijatnu istinu samo malo posuti Kimom i zaliti kimovačom.

A, be, bate, kolka nam država? Pa, s Vučića – najgolema!

Komentari

Komentari