Foto: 
Autor Zoran Petković

Kosovari i Kosovaralice

Na svetskom prvenstu u verbalnom nadjebavanju, održanom ove nedelje u Ujedinjenim nacijama, naš dvojac zabeležio je impozantne rezultate. Mada u senci američko-iranskih akrobacija na Trampolini, naš dvojac bez kormilara (trenutno zauzetog otvaranjem fabrika, pljuvanjem po opoziciji, erekciji nacionalnog ponosa i cmizdrenju nad plačljivim narodom) uspeo je da:

- Izblamira kosovsku delegaciju

- susretne se sa predstavnicima polu-priznatih i polu-poznatih polu-država (Palestina,  Palau, Komorska ostrva)

- obezbedi međunarodnu podršku za Srbiju i(li) bar dršku za vrući lonac kosovskog pitanja

Naravno, ovo je doprinos dežmekastijeg i patriotskijeg primerka u paru Ana-Ivica (skraćeno AI). Onom žilavijem i muževnijem, uz premijersku funkciju, ipak više paše da se, umesto nebeskom Srbijom, bavi ovozemaljskom ekonomijom i otvaranjem digitalnih šaltera na ekranima mobilnih telefona. Dakle, pošto političko šibicarenje sa svetosrpskog, velesrpskog i teritorijalnog pitanja lagano prelazi na ekonomske veličanstvene uspehe, bilo bi lepo da sada, na zalasku Slobinog demagoškog ciklusa, pretresemo još jednom šta nam se to događalo od „događanja naroda“ pa do danas.

Najpre, malo teorije. Svaka ideologija ima svoju upotrebnu vrednost u nekom, jasno definisanom istorijskom periodu. Današnji Švapčići sigurno neće da jurišaju na Ural da bi „svi Nemci, pripadnici više, arijevske rase živeli u jednoj državi". Još manje će (kao njihovi preci pre 1000 godina) da žrtvuju svoje živote za „oslobađanje Hristovog groba od nevernika".

Slobina konverzija „bratstva jedinstva“ i „samoupravljanja kao najvišeg oblika društvenog uređenja“ u „svi Srbi u jednoj državi“ i „oj, Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela (pod mojom vlašću)“ takođe je imala rok trajanja.  „U ime naroda“ (radničke klase) tajne službe su ubijale neposlušnike od 1945 do 1990, a zatim su „u ime naroda (srpskog)“, ubijale novinare i političare. Kosovo je tu, zbog svoje istorijske, mitske, deseteračke težine bilo samo mamac na koji se pecalo javno mnjenje, a suština je bila i ostala – osvajanje i očuvanje vlasti. Jer, činjenice su neumoljive. Ma koliko u svesti naroda Kosovo bilo srpsko, ma koliko te činjenice potkrepljuju kamene zidine pravoslavnih zdanja, osmanlijski hatišerifi i pregamenti srednjovekovnih velikaša, Kosovo etnički, od trenutka kada je zvanično ponovo deo Srbije,  nije naše. Za nešto možemo tvrdili da je vinograd, ali ako na jedan čokot loze dolazi višestruko više stabala šljive, teško da ćemo odatle piti rujna vina. Naravno, pored bujnih senovitih krošnji i žednog i isprepletenog korenja šljive, do gušenju sadnica loze (Nemanjića) dolazilo je i pod uticajem ratnih požara i zbog agrotehničkih mera belosvetskih agronoma. Međutim,  brojke su neumoljive. I u popisima Kosovskog vilajeta (1912) i u popisima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921) - Srbi su tamo manjina.

Pa otkud onda razlika između objektivne i naše, subjektivne stvarnosti?

Decenijama ponavljane bajke o našoj nepobedivosti, urezivanje „srca Srbije“ u moždanu koru nacionalne svesti, uljuljkivanje u mit da svako muško bepče krštenjem u pravoslavnoj crkvi postaje Obilić, učinile su svoje. Svetleća Lazareva glava (rekvizit iz poslednjeg partizansko-propagandnog filma) učinila je da mnoge glave postanu usijane, a „Bljesak“ da zažmurimo pred istinom. Osim izazivanja suza u očima, pesak nanet „Olujom“  počeo je da škripi pod zubima koji škrguću od besa… Nećemo valjda da ostanemo i bez Kosova!

I dok je rastao broj promućurnih sunarodnika koji su dedovinu južno od Ibra pretvarali u nekretnine u Nišu i Beogradu, broj profesionalnih „kardiologa“ (subspecijalnost – srce Srbije) i profesionalnih kosovobranitelja rastao je još brže...

Ali na bezbednom rastojanju! Patriotska srpska desnica (a pogotovu levica) uglavnom služi za samozadovoljavanje političkih ambicija. Zahvaljujući uvlakačkim generalima i medijskim vazelincima Sloba je postao heroj, njegov sin Marko nije imao ni teorijske šanse da postane „heroj sa Košara“. Kada je Marko Đurić prozvan da svoju Kancelariju za Kosovo premesti u Kosovsku Mitrovicu, on je na to odgovorio da je rođen u Beogradu, u krugu „dvojke“ i da mu tako nešto ne pada na pamet. Predlog da Patrijarh pređe u Pećku patrijaršiju (i time potvrdi svoj stav da je Kosovo „sveta srpska zemlja“ i „integralni deo Srbije“), takođe je sa gnušanjem odbijen. Busanje u grudi danas se čuje kao kliktanje miševa. Patriotske snage pljuju po izdajnicima sa tvitera umesto da povećavaju broj Srba u enklavama. Šešelj pravi provokacije po Vojvodini stotinama kilometara od najbližeg mesta gde su Srbi stvarno ugroženi. Boško Batinaš unosi kosovsko kamenje u Skupštinu, umesto da tamo iznosi kosovska rešenja…

A rešenje u kome će i naši čokoti biti siti i njihove šljive na broju ne postoji. Zamlaćivanja tipa „iznajmimo Rusima Kosovo na 10 godina, oni reše problem pa nam ga vrate“, „Haradinaj, gledaj MIGa pa se uplaši“ podjednako su bezvezna kao i „čekaj, možda će samo da se reši“ (očuvanje „zamrznutog sukoba“) ili „aj‘ se majemo po Briselima, mož‘ nam ga reše briseljaci“.

Zato današnje isprazno šiptarsko mlataranje dugim cevima i naše landaranje praznim pretnjama možda ipak imaju neki smisao, bar na dnevno-političkom nivou. Tači je iz čamca na jezeru nahvatao somove u svom biračkom telu,  Vučić u svom. Rukovanje u Briselu samo će biti nastavak uspešnog rukovanja mentalitetom sopstvenih birača. Do trajnog rešenja ipak može doći. Onda kada i najgluplji primerci oba naroda skapiraju da ne treba da se ne pecaju na varalice.

Komentari

Komentari