Foto: 
Zoran Petković

Magarac iz mađioničarskog šešira

Postoje tri profesije čiji se uspeh zasniva na odvlačenju pažnje: džeparoši, mađioničari i političari. I dok džeparoši za svoju aktivnost dobijaju zakonom predviđenu kaznu, a mađioničari za svoj nastup dobijaju samo aplauz (i sitnu, tezgarošku dnevnicu), političari za svoju aktivnost uz aplauz (daleko veći od onog upućenog mađioničarima) dobijaju i pravo da menjanjem (ili zaobilaženjem) zakona stiču pozamašnu materijalnu dobit, nedostupnu kolegama iz kategorije „leva ruka – desni džep“.
Dokazi su svuda oko nas.
Rafal „Krušikara“ ispaljenih iz medija ovih dana, pokazao je (po ko zna koji put) da sprega privatnog biznisa i privatizovane države mogu da nanesu ozbiljne gubitke u redovima branitelja normalnosti. Naravno, „normalnost“ vrlo fleksibilan pojam. U sistemu u kome je Ustav tek reč iz naslova u tabloidima, a „medijska sloboda“ fiktivni, bajkoviti pojam (poput „teritorijalni integritet Srbije“ ili „prava pojedinca“), insistiranje na normalnosti postaje ozbiljna psihijatrijska dijagnoza.
Ako je predsednik – čije su ingerencije: celivanje ambasadora, prisustvo na otvaranju Olimpijade, postrojavanje počasne garde i (pu, pu, u slučaju rata, daleko bilo) komandovanje generalima – istovremeno i premijer, i predsednik, i Vrhovni tužilac, i sudija Vrhovnog Suda... onda se nešto vrlo ozbiljno događa sa Otadžbinom! Jer država Srbija se sastoji od:

  • teritorije – koja je od pre dvadesetak godina vrlo diskutabilna,
  • stanovništva – koje se, u istom periodu, plebiscitarno izjašnjava da im, umesto života u njoj, neuporedivo više odgovara život u Normalnim Državama (tipa – Norveška, Švedska, Nemačka, Holandija...)
  • i normativno-pravnog sistema: Ustava koji propisuje zastavu na Noletovom dresu, pesmu kojom reprezentativci proslavljaju pobedu, poslove i radne zadatke Predsednika, Premijera, Poslanika i Sudija,
  • takođe, u skladu sa prethodnim, i dužinu boravka u zatvoru za optužene i osuđene lopurde, one koji su gužvu u autobusu, poslaničkom klubu ili upravnom odboru iskoristili za popunjavanje svoga džepa tuđom imovinom.

Zna se da je džeparošima „lakat u rebro“ glavni trik u odvlačenju pažnje žrtava sa sopstvenog novčanika a da političari uglavnom koriste metod – prst u oko. Devedesetih, oči javnosti uperene u nebo nebeske Srbije, nisu primećivale da od tri prsta podignuta u vazduh uglavnom dobijaju srednji prst. Danas, trik je isti, samo su čarobne reč izmenjene i smanjen broj prstiju. Kažiprst koji pokazuje „boljitak, svetlu budućnost i zapadne vrednosti“ naprasno se pretvara u cajperasti srednjak uz sladostrasne ovacije opčinjene publike. Jer, za razliku od kolega džeparoša, političari svoj nastup uvek baziraju na opsenarstvu i masovnoj hipnozi. Magija kojom svoje čarobne reči namenjene javnosti pretvaraju u zlato ličnog blagostanja nije previše skrivena. Problem je samo što publika koja blene u ekrane televizora ne želi da vidi trik. Između pogleda kroz prozor u realan svet koji ih okružuje i pogleda na bajkovitu špansku seriju koja im se servira, publika radije bira bajku. Alehandro voli narod, Alehandro vadi štap iz pantalona, pretvara ga u šargarepu…i – ole! Đo te amo, đo te kiero
Ipak, ima i onih koji smatraju da politika treba da se razlikuje od cirkuske atrakcije. Da, Skupština je postala cirkus, da, klovnovi u njoj se cerekaju, gađaju balegom i proizvode zvukove praćene smradom, ali možda je krajnje vreme za malo dostojanstva. Takođe, možda je došlo vreme da se kamere na konferencijama za štampu usmere na džepove mađioničara umesto na njihove bele rukavice. Crnilo nečistih ruku ispod njih moralo bi da se stavi pod TV mikroskope, utvrdi sadržaj bakterija i parazita i preduzme temeljito čišćenje. Ili bar da se privremeno sputaju lisicama radi sprečavanja širenja zaraze.
Ima li šanse da će se to desiti?
Teško… Između realnog sveta i Imaginarijuma, publika više voli Imaginarijum. Cifre koje ministri iznose možda su statistički frizirane, ali cifre gledanosti programa ne lažu. Zar ćemo dozvoliti da sočiva nekakvih zluradih strano-plaćeničkih kamera rasprše iluziju? Da otkriju da otkriju grm iz koga je zec prešao u cilindar? Otkriju da naš Dejvid Koperfild nije stvarno prošao kroz Kizneski zid? Šta, to je standardna turistička tura namenjena liderima zemalja koje se nalaze na „Putu svile“? Šta, odatle se vade koridori, a ne materalizuju se pomoću Zokinog „a, bre, kada, bre“? I da je jedini uspešan koperfildski trik trajno uklanjanje kipa Slobode sa ovih prostora?
I dok dugački prsti političkih mađioničara vešto barataju špilom prokockanih prilika, dužina ušiju nas, običnih posmatrača raste. Pitanje je samo kada ćemo shvatiti da smo i koliko, namagarčeni.

Komentari

Komentari