Foto: 
autor nepoznat

Milo Đukanović - sin hiljadu očeva

Ja Nikola Trifić, Crnogorac po majci, Srbijanac po ocu, i Srbin po oba roditelja; pri čistoj svesti i zdravoj pameti, koristeći svoje Ustavom garantovano pravo o slobodi govora, ponet poslednjim dešavanjima u Crnoj Gori, zgađen i ogorčen delovanjem "Montenegrinske" vladajuće elite- imam više potrebu, nego obavezu da kažem sledeće: Muka mi je!

Upravo tako- muka! Nisu emocije problem, pogotovo ne one lake i plahovite. Njih sam bez obzira na svoje godine, davno uspeo da obuzdam; gotovo da amputiram iz svog duhovnog bića. Problem mi predstavlja želudac. On- kukavan i jadan, nikako da se navikne na prostotu ljudske svesti, i kad god je shodno mestu obitavanja njegovog tela primoran da konzumira istu, stvara taj pomenuti osećaj nelagode- zvan mučnina. Samo za razliku od one mučnine Žan Pol Sartra, uzrokovane licemerjem ljudskih jedinki i opisane u istoimenom delu, koja je velikog filozofa i pisca terala u izolaciju, stvarajući mu konstantan nagon za povraćanjem... Ova moja, a biću slobodan da kažem i naša mučnina, ima skroz drugačiji efekat. Ona razjeda, provocira, nervira; umesto želje za samoćom u zamračenoj sobi donosi potrebu za ulicom i masom, rađajući gotovo nasušnu strast da se u rukama čvrsto uhvati jedino oružije potrebno Balkanu- jedino oružije koje može da bude lek za lude glave pojedinih balkanskih političara- "govnjiva motka"!

Miroslav Krleža - proslavljeni hrvatski pisac, je svojevremeno u pokušaju da dekontaminira hrvatsko-srpske odnose, izgovorio svoju čuvenu, gotovo epsku rečenicu: "Srbi i Hrvati su dve strane jedne te iste kravlje balege, koju je točak zaprežnih kola istorije nemilosrdno pregazio i podelio na dva dela!" Naravno, teško je ne složiti se sa Krležinim rečima. Ipak, još teže je u kontekstu novonastalih tenzija između Srba i Crnogoraca, ova dva- a u stvari jednog jedinog naroda, ne postaviti krajnje logičko pitanje: Ako su Srbi i Hrvati dve strane jedne te iste balege, šta su onda Srbi i Crnogorci? Odnosno, kom delu već podeljenog govneta ova dva entiteta pripadaju? Možda kao tema za posebno razmišljanje, pa čak i esejski rad ide pitanje: Da li je govno, pardon- balega, burek pa da se deli na četvrtine i osmine?!

Ipak, ipak, i još jedno veliko ipak... Ovo je Balkan! Područje koga njegovi ponosni stanovnici, još ponosnije zovu po imenu svojih vekovnih okupatora. Imenu ostalom kao ćar nakon petstogodišnjeg iživljavanja. Područje naroda, velikih snova i malih vizija, sklonih deobi, autodestrukciji, sklonih imanju klice razdora koja je u stanju da otruje i najzdravije tkivo, i da učini da se dojučerašnja "dva oka u glavi", danas gledaju razroko i popreko, pogledom punog gneva. Ta klica razdora, glavni- ako ne arhitekta, onda sigurno glavni izvođač radova, srpsko-crnogorske tragedije u nastajanju, imenom i prezimenom zove se: Milo Đukanović. I zato u ovom tekstu ne želim da pričam o dve zaraćene strane nove crnogorske "balvan revolucije", niti o sluđenom "s Marsa palom" crnogorskom premijeru Dušku Markoviću, niti o crnogorsko ministru kulture- koji će ostati upamćen jedino po glupim, a pride i nekulturnim izjavama, već moja priča ide direktno ka Satani lično- gospodinu Đukanoviću.

MILO- OD KOMUNISTIČKOG EMBRIONA DO KAPITALISTIČKOG MONSTRUMA

Milo Đukanović je uspeo ono što nijedan drugi balkanski političar nije- da u potpunosti stvori svoju privatnu državu. Čak i kriminalne albanske strukture na Kosovu i Metohiji, ako ništa drugo- onda bar međuspbno moraju da dele plen sa otete zemlje. Milo tih problema nema. On je postao apsolutni doživotni vladar, a Crna Gora njegova svojina, privatna prćija, lična despotija; pravi "Eldorado" za njega, njegovu porodicu i  najbliže saradnike. Onaj predizborni slogan crnogorske opozicije od pre desetak godina, koji je bio "lajtmotiv" u jednom od brojnih neuspelih pokušaja da se Đukanović svrgne s vlasti, a koji je glasio: "Milo dosta je bilo", iz ovog ugla izgleda krajnje smešno. Milu, koliko god on imao, uzimao, otimao, je uvek malo bilo.

Ipak, kako bi mogao da radi to što radi, Đukanović je morao da prođe kroz priličnu - na ovim prostorima nezabeleženu, političku mutaciju. I otuda naslov: "Sin hiljadu očeva". Misli se naravno na političke očeve. O biološkim, i očevima i majkama, svačijim, pa i njegovim, uvek samo s dužnim poštovanjem. A u političkom smislu menjale su se tate Mila Đukanovića: od komunista, preko razblaženih komunista- tačnije socijalista, zatim nacionalista, sve do demokrata i najliberalnijih kapitalista. Političke tate kao na ringišpilu, dok je politička majka uvek bila jedna: pohlepa!

Milo Đukanović, inače rođen u Nikšiću 1962. godine, je razume se za vreme studija ekonomije u Podgorici, bio vrlo aktivan u Savezu komunista Crne Gore, gde je brzo avaznovao. Ko prati lik i delo ovog čoveka, zna za njegove izjave s početka karijere- o nužnosti očuvanja SFRJ, o "bratstvu i jedinstvu" kao zvezdi vodilji našeg društva, pa i onu: da je komunizam sa jugoslovenskim samoupravnim modelom jedina prava stvar u politici- rakao Milo Đukanović, ne ja.

Naravno, kada su došle smutne i nesretne 90-e, Milo se brzo prešaltao na teren tvrdokornih nacionalista. Ne budite lenji, potražite na internetu izjave gospodina Đukanovića iz tog perioda u kojima govori o Crnoj Gori kao o "Sparti Srbije", ističe kako je ponosan na svoje srpsko poreklo, govori o istorijskom pravu Srba da stvore "Veliku Srbiju", dok Bošnjake i Hrvate oslovljava isključivo kao: muslimani i ustaše!? I da li je potrebno da navodim i nabrajam dalje? Rekao bih ne! Istorija od 2000. na ovamo svakako nam je bliža, poznatija i svežija u našim sećanjima, pa samim tim i Milo Đukanović u njoj. Jasno je da se sve menjalo, od sistema, preko državnih granica... Menjao se i Milo, ali se nije menjala pozicija na koju je sam sebe doživotno osudio- da bude večiti gospodar života i smrti u Crnoj Gori.

Zanimljivo, da je Đukanović- danas čovek u srednjem dobu, na vlasti od svoje 29. godine, i da nijedan posao sem politike u životu nije imao. Kada je prvi put inagurisan na mesto premijera CG 91. godine, još za vreme postojanja SFRJ, u svojoj imovinskoj karti je naveo da nije vlasnik ničega!? Tačnije, Đukanović je tada istakao da se odselio iz roditeljske kuće i da sa suprugom živi kao podstanar u Dalmatinskoj ulici u Podgorici. Skoro 30 godina kasnije, prema Forbsovoj listi, Milo Đukanović je među 20 najbogatijih državnih lidera na svetu! Politika zna da bude unosan biznis, zar ne?

SVAKO JE NEVIN DOK SE NE DOKAŽE DA JE SRBIN

Apropo trenutnih dešavanja u Crnoj Gori i spornog zakona o takozvanoj "slobodi veroispovesti". Bio bih prilično naivan, pa i bezobrazan, kada bih rekao da se Srpska Pravoslavna Crkva nikada nije mešala u "državničke" stvari, što Srbije, što okolnih zemalja. Naravno da jeste. Mešala se, kao što se uostalom meša i svaka druga verska organizacija. Na kraju krajeva, da li mislite da islamske zajednice širom sveta ne vrše i političku ulogu među svojim vernicima? Šta ćemo sa paradžematima i njihovim regrutovanjem kadrova za "Islamsku državu"? Da li je neko zbog toga otimao džamije? Šta je sa uticajem Izraela preko jevrejskih zajednica? A tek Vatikana? Ipak, sve navedeno nije i ne sme biti razlog za otimanje imovine. U modernom svetu, u 21. veku, pravo na imovinu je neprikosnoveno za sva fizička i pravna lica! Iako je politički uticaj SPC, u odnosu na sve druge verske organizacije u svetu minimalan, i mogu slobodno reći- svakako nije štetan; gospoda "Montenegrini" neka izvole: ako im se ne sviđa šta neko svešteno lice priča, neka ga privedu, procesuiraju, ili neka mu zabrane rad, imovinu ne smeju dirati. Imovina SPC, pripada samo njoj i njenim vernicima, nikome više.

I opet moram da počnem rečenicu sa pitanjem "da li", nema mi druge... Da li možete zamisliti da Srbija sutra donese zakon po uzoru na CG, na osnovu kojeg postaje vlasnik katoličkih crkvi, sinagoga i džamija na teritoriji Srbije, a koji joj daje za pravo da promeni namenu datih objekata, i tako recimo od Bajrakli džamije u Beogradu napravi poslastičaru?! Kakva bi bila reakcija međunarodne zajednice? Sigurno oštra i brutalna! Ipak, kada je na štetu Srba, onda sve može. Uopšte nemam nameru da izigravam nekog "nacionalnog Kalimera", ali jasno je da je Zapad koji vedri i oblači svetskom političkom scenom Srbe percipirao kao "loše momke" na Balkanu, i da bilo kakvo udaranje po njima može da donese samo benefit. Svako je nevin dok se ne dokaže da je Srbin! I u ovoj rečenici leži odgovor na ključno pitanje vezano za Mila Đukanovića: Kako EU i Nato tolerišu da jedan čovek neprekidno vlada 30 godina? E pa, lepo... Đukanović se na vreme okrenuo protiv njihovih neprijatelja (Srba i Rusa) i samim tim postao njihov prijatelj kome je sve dozvoljeno, pa i to da u svojoj zemlji donese zakon kakav ne poznaje nijedna država modernog sveta!

Iskreno, ne mogu da kažem da na Đukanovića gledam kao na nekog anti-Srbina. Ne! On je Srbin, kome su vlast uticaj i novac važniji. Srbin koji je na vreme shvatio da se ne isplati biti Srbin. Prosto rečeno: Kriminalac!

Eh, da... Često me bliski ljudi savetuju, da kada za nekog političara želim da kažem da je kriminalac, svog zdravlja radi smislim i upotrebim bar dva alternativna termina. Kažu dobronamerni savetnici: budi pametan, misli na sebe. Naravno poslušao sam ih. Alternativni, a svakako i prikladniji termini za glavnog junaka naše priče su: hohštapler i gad. Samo čekajte na trenutak... Kako se to kaže na crnogorskom? Nisam siguran, ali mislim da je isto kao i na srpskom: hohštapler i gad. Vazda bio.

Komentari

Komentari