Foto: 
Zoran Petković

Najbelji u regionu

Znate onaj vic, ono kada Haso savetuje Muju kako da poveća svoje skromne dimenzije kako bi zadovoljio Fatu?
- Uzmi, bolan, balon rakije, veži ga kanapom za ćunu, pusti da visi 3 dana i biće ti ko u porno-crnca, ma ko u Tajsona i Lebrona zajedno!
Posle 3 dana, pita ga Haso kako napreduje terapija.
- Pa, – veli Mujo – boju sam postigao, sad samo još i dužinu!

Naravno, svrha ovog pominjanja Mujine bolne fizioterapije ima samo jedan cilj: podsećanje da teret arogantne i samožive vlasti obešen oko vrata naroda na kraju mora da dovede do odumiranja tkiva normalne države. Jer ako su naši „veličanstveni uspesi“ rezultat sistematskog samozavaravanja, ako su gubici na kovid-frontu (bilo u pacijentima, bilo u medicinskom osoblju) manje važni od toga šta je rekla neka Seka Sabljić, onda je država stvarno zrela za respirator! Možda i za elektro-šok, uz veterinarsku dozu žestokih psihofarmaceutika.

Transformacija Skupštine u Klub ljubitelja vladarskog skiptra i (Ne)sportsko udruženje pljuvača na zadatu metu bilo je neminovna posledica dve stvari: izbornih rezultata uz bojkot većine opozicije i ljigavog preletaštva onih koji su plivanje u bazenu za vaterpolo zamenili plivanjem u smrdljivoj žabokrečini političke močvare.

Stvarno, koja je trenutna svrha našeg parlamenta? Donošenje zakona? Oni se u normalnim državama donose posle temeljne rasprave, uz usvajanje ili argumentovano odbacivanje amandmana koje predlažu predstavnici opozicije. Naravno, to je često praćeno međusobnim poprckivanjem (što bi rekli u ovdašnjim dvopadežnim krajevima) – ponekad vređanjem, ponekad i fizičkom obračunom(!) – ali svrha tih pratećih aktivnosti je svrsishodna: narodni predstavnici teže da se izbore za što povoljniju poziciju svojih političkih partija u narednoj izbornoj trci.

U ovom i ovakvom jadnopartijskom Parlamentu timski, višepartijski takmičarski duh se sveo na pojedinačno laktanje vazelinaca – ko će brže, jače, bolje da se trajno dokopa ugodne topline anusa Velikog Vođe. Pošto se to u totalitarnim režimima najbolje postiže pljuvanjem po neprijateljima režima, pretvaranje skupštinskih mikrofona u sunđere za upijanje (politički podobne) pljuvačke postalo je rutinska stvar. E sad, kako se sa uobičajene šolakođilaske pljuvačine prešlo na pljuvanje po glumcima, članovima kriznog štaba, fiktivnim atentatorima i nepodobnim humoristima?

Odgovor bi mogli da daju scenaristi zvaničnih medija.

Jer, u skupštinskom imaginarijumu države Srbije se ne prikazuje serija „Selo gori, a baba se češlja“, nego rijaliti „Kovid bukti, a Palma se češlja“. Naravno, pored palme, tu je još par stotina fikusa koji pokušavaju da opravdaju poslaničku platu, jeftine pljeske i priliku da ih familija vidi u direktnom TV prenosu. To što su pri tom izgubili osećanje (dobrog) ukusa i što ne osećaju smrad ustajalog vazelina samo je jedan od simptoma bolesti koja hara ovim predelima. Bolest je fatalna, napada same temelje države i završava se smrću institucija. A smrt svake demokratske države počinje davljenjem medijskih sloboda i atentatom na istinu.

Pri tom se koriste 2 metoda:

  • Serviranje brižljivo probranih činjenica – da, po tom-i-tom kriterijumu mi smo najbolji u regionu, Evropi, svetu, Univerzumu...
  • Bezočno laganje – broj umrlih i novozaraženih je ono što obnaroduje plavuša sa političkim pretenzijama, a ne ono što pristigne sa terena ili se pokopa u njega.

Na ovu lagaricu narod je odavno navučen: decenijama ga obaveštavaju o ogromnim uspesima koji su neviđeni i veličanstvenim pobedama posle kojih ostajemo bez teritorija. Pobeda po pobeda – beda... (reče davno meni najdraži aforističar), pri čemu bedni lažovi nikada ne iskuse bedu naroda koga vode.

A što se tiče onog prvog, selektivnog iznošenja činjenica: nedonoščad najbolje napreduje u prvih 6 meseci života. Ako se već toliko medijski urla o našem privrednom rastu, možda bi neko mogao da šapne i „sitnicu“ da je u pitanju bepče na prihranjivanju, a ne delija u teretani (pa makar i na steroidima). Ili, da ga kažemo malo drugačije: po proizvodnji šljivovice i svinjskih polutki mi daleko nadmašujemo Emirate, po broju dolara tresnutih po glavi stanovnika daleko smo iza njih.

Možda u ovom grupnjaku zbunjenog naroda i vlasti koja se pravi luda nije sve tako crno-belo, možda je u pitanju 50 nijansi sivog? Raja vekovima naučena čvrstu ruku često voli da oseti tvrdu batinu, a tvrđenje vladara da je najbolji i najveći samo izaziva sladostrasno dahtanje sledbenika.

Dakle – najbolji ili najbelji? Razočaranje sirote Fate i fatalno razočaranje naroda može imati samo 2 logična ishoda. Fata će naći nekog obdarenijeg i veštijeg ljubavnika, a narod razočaran u lažljivog vođu i demokratske institucije jedino može da pređe u apstinenciju. A kada biračka apstinencija pređe u apatiju, nesmenjiva vlast neće imati potrebu da laže. Umesto evropskih Urlika o ugroženoj demokratiji i njenog (Fon) Lajanja da je slobodno informisanje preduslov slobodne volje, imaćemo muklu tišinu podrazumevanih istina. Do tada, horovođe dečijeg poslaničkog hora samo će povremeno  utišavati one nestašne i preglasne. Jer vlast ipak mora da oslušne i tišinu – klijanje govnjivih motki je nečujno, ali kada niknu, urlik prevarenog naroda čuće se do neba.

Komentari

Komentari