
Obojena revolucija i molersko-farbarska radnja „Pink“
- Učiteljice, učiteljice, kako da ofarbam zelenu livadu ako nemam zelenu boju?
- Pa, Perice, pomešaj plavu i žutu, onu bivšu, tajkunsku…
- A kako da dodam ljubičice ako nemam ljubičastu?
- Prosto! Uzmeš nemanjićko-plavu i levičarsku, crvenu.
- A kada hoću da naslikam govno?
- Vidiš, Perice, to nije lepo, ali onda uzmeš sve bojice, pa ih izmešaš!
Čas likovnog sa vrednom učiteljicom i nestašnim Pericom u glavnoj ulozi ovih dana se odvija pred očima naše celokupne javnosti. Posle negiranja postojanja ikakve krivice, posle pretnji Kobrama, odvlačenja pažnje kreditima i praznim fasciklama (naknadno višestruko dopunjavanim), naš najveći mućkator potegao je – obojenu revoluciju. Pošto je ono sa zagrebačkim kuvaricama ili vojvođanskim separatizmom toliko jadno da ni Perica, ni njegov izlapeli dekica to teško da mogu da progutaju, obojena revolucija mu dođe nešto dovoljno apstraktno (plus zvuči opasno, plus zvuči poznato) da može da se zakači na udicu za pecanje naivnih.
Stvarno, da li iko normalan misli da su niški studenti pešačili 150 kilometara do Kragujevca da bi svojim krvavim žuljevima podržali pretenzije Orbana (Vučićevog velikog prijatelja) da otfikari Vojvodinu od Srbije? Ili da su beogradski studenti toliki tupsoni da mora neko iz Zagreba da ih uči kako da se bore za svoje ciljeve? I kako, aman, može zahtev za poštovanjem zakona i Ustava Srbije da bude „napad na Srbiju“?
To što je nesrećna Srbija, posle pljačkaške privatizacije šećerana i železara, doživela da grupa veštih manipulatora odradi pljačkašku privatizaciju njenih institucija i medijskog prostora ostaće u udžbenicima istorije upisano kao „Srpska vazelinska diktatura“. Ustav i zakoni zemlje su zamenjeni voljom jednog čoveka, a vazelinska piramida (gde onaj na vrhu bira gluplje ispod sebe da bi ispao što pametniji) zamenila je princip odgovornosti i smenjivosti. Pad nadstrešnice u Novom Sadu samo je logična i očekivana posledica takvog nakaradnog sistema. Kada poslušni partijac na čelu termoelektrane nekažnjeno loži blato umesto uglja, kada poslušnici na uzurpiranim TV frekvencijama neprekidno lože narod spaljivanjem istine, samo je pitanje vremena kada će nešto da se sruši na glavu onih koji to ćutke odobravaju.
Razmazivanje prosute krvi nedužnih žrtava umesto kažnjavanja krivaca se, evo, nastavlja već četvrti mesec. Krvave ruke zato nisu samo simbol, one su i medicinska posledica grčevitog stiska za svaku fotelju u piramidi, uključujući i sam presto. Ova naprasna „borba protiv korupcije“ ujedno je i najjači dokaz krivice onih koji su godinama u vrhu piramide. Ako su Grčić, gradonačelnica Niša (i ostali) ćorkirani tek sada pod pritiskom narodnog gneva, to samo znači da je svo njihovo prethodno muljanje bilo pod zaštitom partijskog vrha. Dolazak na kontramiting u autobuskoj koloni ili poseta istražnom zatvoru u službenom vozilu su samo kratkotrajne ekskurzije u organizaciji našeg „Vazelin tursa“. Vođa rek‘o „ideš“ i poslušni partijski pioni, (pre)skakači i po neki lovac (privilegija) spremno su zauzeli mesto u vozilu ka svom boljitku, pa šta kom zapadne… Nekom dnevnica i sendvič sa parizerom, nekom masna odšteta a la Mišković.
Za razliku od ove igraonice u partijskom rijalitiju, grčevita borba protiv onih koji nisu potkupljivi i/ili poslušni nastavlja se punom parom (dinarom, dolarom, evrom…) Na one koji nisu umazani malterom partijskog vazelina šljisnuta je farba zbrčkana u tajkunskoj farbarskoj radnji kontrolisanih medija.
Zato, alo Žeks, alo Mariću, a i ti, sveznajući Aleksandre Televizijski, dajte, objasnite („da narod razume“) šta vam je to, aman, „obojena revolucija“? Čak se i Mali Perica češka po glavi:
- Zar nije svaka revolucija obojena? Neka krvlju sa giljotina, neka sa jatagana kojima su dahije proterane, neka krvlju sa zidova ispred kojih su streljani Čaušesku ili porodica Romanov? Da ne pominjemo krv miliona onih koji su dali svoje živote za nekakvo pravednije društvo.
- I kako može studentski zahtev za povratkom zakonitosti da bude „revolucija“? Revolucija podrazumeva drastičnu promenu u društvenom uređenju, ovde se samo traži da ono što već piše u Ustavu i zakonima ne bude ona taraba iz narodne izreke.
Dobro, de… Perica možda još ne kapira, on se još uvek igra bojicama, ali valjda bi naš „najbolji student Pravnog fakulteta“ mogao da baci svoje temperke, obriše (krvave!) ruke i stavi prst na čelo. Ovo farbanje naroda „obojenom revolucijom“ mu dođe podjednako tupavo kao „cepanje Vojvodine...“ (ne, nije u pitanju vojvoda Šešelj, niti njegovi intimni delovi tela.)
Pa onda, sa prstom na čelu, da pomogne Malom Perici iz likovnog, a nama ostalima objasni:
Ako je pod svoje okrilje primio svaku alavu lopužu iz ma koje crne, plave, žute ili crvene partije, da li je čudno što mu sada (b)uljane bojice SNS-a vuku na braon? A, bogami, i baš, baš smrde...
Autor Zoran Petković