Foto: 
autor nepoznat

Opančar „ agencija“ – Analiza iz Njemačke: U Srbiji korupcija sveprisutna

Vest: “U Srbiji se briše granica između šefa države i same države, jer Vučić neprestano tvrdi da je on omogućio ovo ili ono, kao da je uložio vlastiti novac” - analiza fondacije Friedrich Neumann.

Bravo Nemci, dobro se setiste. Bolje ikad, nego nikad. A šta ćemo sa onim što je bilo do sada. Sa posetama Šolca i drugih nemačkih zvaničnika Srbiji, sa potpisanim Sporazumom o održivim sirovinama između Srbije i Evropske unije – polovinom prošlog jula, zajedničkim ocenama da odnosi između Nemačke i Srbije idu uzlaznom linijom. Pa posetom vaše zemljakinje, najviše evropske zvaničnice Ursule fon der Lajen Srbiji, koja reče nešto što Vučićeve uši i njegovi mediji ni sanjati nisu mogli – „Srbija je jedna od najnaprednijih zemalja u procesu pristupanja Evropskoj uniji (EU) i posvećena je provođenju reformi, posebno u oblasti vladavine prava i demokratije.“ Pa šta je to sa vama – niste znali! Vučić je ovde na vlasti već duže od dvanaest godina. Mi mislili da vi to ne primećujete samo zbog litijuma i uvođenja sankcija Rusiji.

Dobro ovo sa litijum nije više toliko aktuelno kao pre par meseci u vreme posete gospođe Fon Jajen. Evropska litijumska politika prema Srbiji slabi, jer se Rio Tinto pod pritiskom protesta koji se dešavaju u Srbiji okreće drugim destinacijama. Interesantno je na primer da Argentini nude prepisane uslove koje su  nudili Srbiji, čak i iste kvantitativne parametre. Pa nije valjda da su uslovi u Srbiji i uslovi u Argentini baš identični. No, pustimo Rio Tinto, to samo  kazuje o njima i svemu onome što su ovde obećavali.

Ostaje pitanje uvođenja sankcija Rusiji, za koju bi srpski eurofili odmah glasali, ne pitajući za cenu, a to je valjda i jedina dobra stvar koju ovaj režim i pored zajedničkog pritiska udružene Evrope i Amerike nije učinio. I ja sam Eropljanin, veći od njih, čak i formalno, ali mi se ne sviđa evropska politika prema ratu u Ukrajini, jer smatram da to nije njihova nego američka politika. žIveo sam deseak godina na zapadu i znam ja da su demokratija i uslovi života u Evropi i Rusiji neuporedivi, ali gospodo vaša demokratija u sopstvenoj zemlji i demokratija koju pretendujete da uspostavljate u svetu se bitno razlikuju.

 Insistirate na uvođenju sankcija Rusiji ne samo zato što slepo pratite narativ Amerike, već da opravdate i svoju pogrešnu politiku prema ukrajinskom pitanju. Šta je ostalo od te politike – Ukrajina kao razorena zemlja, privredna kriza u vašim zemljama. Ogromne ljudske žrtve – ne ukrajinskih tajkuna koji su već negde u inostranstvu – koliko ih je samo kod vas, vratiće se kad rat prođe da kao poslovni ljudi rade na svetskoj obnovi Ukrajine. Gine mobilisani narod koji to sebi ne može da priušti.

Amerika profitira i na tom ratu. Još davno, pre više od deset godina kada sam pisao svoju prvu knjigu – O opančarima i opancima, raspolagao sam podtkom da je godišnja produkcija naoružanja u Americi preko 500 milijardi dolara. Pa šta mislite, da li se to oružje pravi zbog sbetskog mira – u čemu Amerika kao svetski mirotvorac prednjači, ili svetskih  ratova. Šta bi se desilo sa tom skalamerijom kad bi u svetu zavladao mir. To se proizvodi radi prodaje. I ogromne isporuke naoružanja i vojne opreme koje se šalju u Ukrajinu ćete vi platiti, direktno ili kroz  povećane doprinose  NATO-u. Taj moćni lobi neće prezati ni da ubije američkog predsednika koji nije izmislio ni jedan rat. Sećate li se atentata na Kenedija. Sećate se Bajdenove doktrine kad je stupio na vlast – Američki vojnici neće više ginuti po svetu. Usledila je ona panika u Avganistanui. Ljudi – njihovi saradnici tokom njihovog dvadesetogodišnjeg bitisanja tamo, su se kačili na avione pred najezdom talibana. Američki vojnici ne ginu u Ukrajini, gine lokalni živalj u američkom ratu protiv Rusije.

Nećete valjda da kažete da je to samo zbog vaše brige o tamošnjoj demokratiji urađeno. Da je Bajdenova – demokratska vlast, ostala u Americi, možda bi vaš pritisak na uvođenje sankcija Rusiji bio i žešći – ne samo sankcije, možda biste nas ponovo i bombardovali.

Da li ste razmišljali o svom doprinosu stepenu demokratije u Rusiji i ogromnoj popularnosti koju tamo Putin uživa. Bio jednom jedan politički naivac – Mihai Gorbačov, poverovao u iskrenost Amerike o sveopštem miru, demokratiji i uzajamnoj saradnji u svetu, pa na tacni sve to predao na oltar radi tih uzvišenih ciljeva. A Amerika potom sve to zaboravila i krenula u ostvarenje svog vekovvnog cilja – da eliminiše Rusiju i kao političku i kao ekonomsku silu i da postane jedina svetska velesila. U Rusiji su na vlast dolazili državnici po meri Amerike – Jeljcin i slični. Rusija je počela užurbano da propada, mnogo sam puta poslom bio tamo – i onda i kasnije, sve dok se nije pojavio Putin i povratio dostojanstvo Rusiji. Zato taj čovek tamo i uživa ogromnu podršku. Normalno je da tamo ima i opoziciju. Rusija je ogromna zemlja, bez demokratskih tradicija koje postoje na zapadui i nije lako njom upravljati, kao što misle njihovi zapadofili koji bi sve hteli odmah i sad, jer mož’te misliti u Americi je stepen demokratije veći nego u Rusiji.

Naravno da je nama stalo do saradnje i sa Nemačkom i sa svim evropskim državama, pa i sa Amerikom, ali ne po receptu Ukrajine. Znamo mi da veliki broj nemačkih firmi radi u Srbiji i da to doprinosi i ekonomskoj koristi i smanjenju nezaposlenosti i životnom standardu stanovništva. Ali da se ne lažemo u pitanju je obostrani interes, a ne kako čak i naši neupitni eurofili misle, pomoć iz puke solidarnosti.

Nećete valjda da kažete da bi ijedna nemačka firma ostala ovde čak i kad bi tu poslovala sa gubicima. Strane firme koje dolaze ovamo dobijaju od države Srbije velike subvencije i rade tu dok ta potpora traje. Kad to istekne, kupe se i odlaze, tako pokazuje praksa.

A nisu ni samo subvencije u pitanju. Nemačke firme se sve teže nose sa skupim časom rada za koji su se sindikati tamo izborili, pa dolaze ovde i zbog višestruko jeftinije radne snage. A cena rada je velika stavka u strukturi cene. Naši zvaničnici saučestvuju u tome sa stranim firmama, jer kad bi strane firme davale ovde veće plate, oni ne bi mogli to da isprate u ostalom delu kako privatnog tako i javnog sektora, a veliki nesklad u platama ne bi mogao dugo da opstane, pa tako na primer, cena rada koji švedska firma Ikea plaća našim radnicima – podatak koji je ovom autoru poznat, je negde oko minimalne garantovane cene rada. Nećete valjda da  kažete da su nemačke firme tu izuzetak. Ovaj autor je život proveo i u privredi i u spoljnoj trgovini, pa zna kako to u praksi funkcioniše.

      

U mom selu ima jedan opančar.        

Što on pravi dobre opanke !

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata,

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

 

Dragiša Čolić

Komentari

Komentari