Foto: 
autor nepoznat

Opančar „agencija“: EPS – Priča o kockanju i vađenju

Sigurnno ste čuli za onaj vic, bolje rečeno anegdotu, jer vic je duhovita izmišljotina, a anegdota je realnost, ali ne duhovita već smešna – Pitaju Srbina da li zna da vozi avion, a on kaže:" ‘ebem li ga, nisam nikad prob'o, al' mora da znam." Stvari se međutim komplikuju, kad to prestane da bude smešno i postane tragično, što je slučaj i sa elektroprivredom Srbije – EPS.

Verovatno je tako nastala i priča sa EPS-om – Mićo, znaš li ti da rukovodiš EPS-m? Znam Aco, imam i rukovodećih iskustava – evo godinama vodim uspešno svoju pečenjaru. I bi tako. Milorad Grčić je potom godinama vodio EPS. Gubici se procenjuju na preko milijardu eura, krajnja cifra još nije poznata jer oni i dalje rastu kao posledica loše politike i lošeg rukovođenja. Bio je to tipičan slučaj kadrovske politike mediokriteta (ne bih ovde detaljnje o tome - vidi više u u istoimenom tekstu – opancar.com i na fb profilu ovog autora koji se tu našao kao uspomena po izboru fb administratora).

Nažalost, tu nije kraj. Nije majka karala sina zato što se kockao, već zato što se vadio, kaže narodna umotvorina. A Aca to upravo čini. Zaputio se sa ekipom u Norvešku da pregovara sa njima o daljem vođenju naše elektroprivrede. Ne bi ni to moralo da bude sporno, kad bi se ostalo na nivou konsalting ugovora, jer Norvežani važe za dobtre poznavaoce elektroprivrede, a konsalting ugovori su dobro poznati ugovori, brojni u praksi – i dobro plaćeni. Međutim, Acina ekipa pregovara sa Norvežanima i o rukovođenju tim poslovima – o poveravanju menadžmenta, a tu bi moglo doći do golemih problema. Ne zato što onaj ko savetuje (konsalting) ne  bi znao i da rukovodi (menadžment), već zato što to u našem političkom i privrednom sistemu ne bi išlo i svelo bi se na još jedan (skupi) promašaj, kakav je svojevremeno bio slučaj i sa sličnim pokušajem u Železari Smederevo, pa bi uz sve dodatne troškove, to bilo i gubljenje vremena po „tarifi“ štete koja i danas teče.

Da uprostim stvari, siguran sam da bi se jedan od prvih nalaza norveških konsultanata odnosio na broj zaposlenih i glasio – Gospodo, vi u sistemu EPS-a imate  1000 ljudi viška i 500 ljudi manjka (ovo samo kao formula, bez konkretnih brojčanih parametara, jer podrazumeva se da ovaj autor ne raspolaže konkretnim podacima u tako velikoj i složenoj strukturi elektroprivrede  Srbije).

I sad zamislite situaciju da po tom nalazu treba konkretno da se postupi, a pretpostavka je da gro onih „1000“ viška potiču iz strukture  SNS-a i njegovih koalicionih partnera, a da gro onih „500“ nedostajućih tavori negde na dnu kadrovske piramide EPS-a ili van tog sistema  koji  im je iz raznoraznih, u principu ne poslovnih razloga, nedostupan. Takav nalaz u našem postojećem političkom sistemu jednostavno ne bi mogao da se sprovede, jer bi – ako bi nekim čudom po njemu bilo i postupljeno, to izazvalo nerešive lomove pogubne za vladajući režim, a time i njegov krah.

Na drugoj strani to bi istovremeno bio i snažan opravdavajući razlog kako za norveškog (ili bilo  kog drugog) kako konsultanta, tako i menadžment za potonji sasvim izvestan ishod ovog projekta, koji bi nedugo zatim i nastupio.

Nisam ovde govorio o drugim razlozima, među kojima ima i objektivnih – mentalitet ljudi, tradicija i sl.

Vraćajući se na početne razloge energetskog kolapsa, dolazimo do istih razloga. Imamo mi i naših sopstvenih kadrova – naš elektrotehnički fakultet je uživao respekt, ne samo ovde, već i van granica zemlje. Ovaj autor je imao sreću da radi u jednoj od takvih firmi – Energoprojektu, koji je bio i prihvatna stanica i rasadnik mladih stručnjaka, ne samo elektro već i drugih pratećih struka. Sve je to delovalo kao jedan dobro uhodan i dobro vođen tim. Sada je sitiuacija sasvim drugačija. Mladi ljudi, posebno oni najtalentovaniji, ne vide svoju  perspektivu razvoja u takvom sistemu i ne prihvataju da služe mediokritetima (srednjacima, što je bukvalno značenje ovog pojma), koji su rangirani iznad njih, tako da je ovaj termin i preblag u odnosu na stvarno stanje koje je dovelo do kolapsa EPS-a. Nažalost to nije stanje samo sa tom granom privrede. Takvo je stanje i sa ostalim javnim preduzećima.

Da zaključim i ovde sa onim mojim – ništa nam nije, al' leka nam nema.

 

U mom selu ima jedan opančar.        

Što on pravi dobre opanke !

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata,

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

 

Dragiša Čolić

Komentari

Komentari