Foto: 
autor nepoznat

Opančar agencija javlja - Nabavka respiratora kao povod

Dva zemljaka, iz Bosne, dobri drugari, takoreći jarani – jedan iz Čipuljića kod Bugojna na radu u Republici Srbiji (dalje: Onaj naš) i drugi sa stanom u Beogradu, na Dedinju, na radu u Bosni – Republika Srpska (dalje Onaj njihov), imaju totalno različite stavove po pitanju nabavke respiratora.

Ovaj naš sve radi sam, svojeručno (selfsatisfied, što bi rekli Englezi), čak i kad treba saopštiti broj respiratora koje imamo, što je državna tajna, koju jedino on sme da oda – 1008, saopštio je posle ličnog brojanja koje je potrajalo jedan dan, za razliku od onih tamo u vreme Tadića koji su imali samo 350. A pošto se ispostavilo da u vreme početka pandemije korona virusa nismo imali slobodnih respiratora, morao je da ide i u hitnu nabavku.

Na pitanje znatiželjnih novinara, a najgori su oni sa luksemburške televizije, gde su onih 1008, jer koliko je poznato, mi ni u vreme vrhunca pandemije, a naročito tada u početku, nismo imali toliki broj pacijenata na respiratorima, odgovorio je da su oni zauzeti od strane pacijenata drugih vrsta bolesti, jer kao što je poznato respiratori se ne koriste samo za korona bolesnike . U žurbi nije imao vremena da odgovori i na pitanje – kakvo je to zdravstveno stanje nacije, ako je u vreme Tadića onih 350 respiratora bilo dovoljno za sve vrste bolesti, a sada je za te svrhe upotrebljeno svih 1008, pa su novinari, oni najgori, zaključili da se mi nabavkom respiratora u poslednjih osam godina nismo ni bavili.

A na svetskom tržištu tuča za respiratore – poneseš koferče sa parama i ne pitaš za cenu. Sva sreća što je Onaj naš imao dovoljno spoljnotrgovinskog iskustva stečenohg za vreme rada u onoj gvožđaru u londonskom High Street Kensingtonu, a i sa plaćanjem iz koferčeta smo imali dovoljno iskustvaa, pa se u tim uslovima najbolje i snalazio, i nabavio ih je – ni sam ne zna koliko. Jednom prilikom je izjavio da ih je nabavio oko 2.000, da bi ovih dana – pošto su učestala pitanja o računici iz tih poslova, Marija Obradović, potpredsednica SNS-a (ja mislio da se državnim nabavkama bave državni izvtršni organi, a ne partijski) izjavila da smo ih kupili 4.000 od čega je isporučeno 1.500, a za one druge će da nam vrate pare – Molim gospođu Obradović da javi kad te pare stignu, da ih rasknjižimo u knjigovodstvu na kontu – potražuje.

Opozicija traži da se da računica o tim nabavkama, jer u pitanju su pare poreskih obveznika Srbije a ne SNS-a.  U pitanju je tzv. prosto knjigovodstvo koje svaka firma mora da vodi, pa tako i država, gde se knjigovodstveno proste stvari i registruju – uzeo toliko i toliko para (pozicija duguje), kupio toliko i toliko respiratora po toj i toj ceni – na poziciji potražuje još toliko i toliko, pa nije jasna premijerka Brnabić, koja u vezi zahteva opozicije – u vreme digitalizacije, a ona je njen glavni promoter, gde smo kako kaže isptred mnogih razvijenih zemala Evrope, reče da se izveštaj o tome može očekivati tek negde u septembru u sklopu izveštaja o borbi protiv kotrona virusa.

Uzgred ista je situacija i sa nabavkom ostale medicinske opreme – koliko smo toga kupili, a koliko dobili kao donacije i od koga, te koliko smo od tog doniranog odnosno kupljenog, zadržali, koliko poklonili i kome, a koliko prodavali u maloprodaji na domaćem tržištu (maske na primer), po višestruko uvećanoj ceni.

Posebno je tu nejasna situacija sa Kinom, a ovih dana je novim „putem svile“ – po završetku pandemije, stigao voz sa 42 vagona robe: „skafanderi, rukavice, naočari, vizii ...“ Da li je struka pravila taj bilans ili je Onaj naš morao i to da radi. 

 

* * *

Onaj njihov nema takve nazore. Ispostavilo se da je premijer BiH federacije – funkcija koju popunjavaju Bošnjaci, sa dva svoja saradnika nabavio 100 respiratotra iz Kine za koje se ispostavilo da ne „respiratorišu“, pa je taj njihov pozvao državnu tužiteljku BiH federacije – funkcija koju popunjavaju Srbi, a ova je odmah pohapsila celu ekipu nabavljača i pre bilo kakve istrage određen im je pritvor  od 30 dana.

Ovaj naš, koji po potrebi svojeručno zamenjuje i državnu tužiteljku Zagorku Dolovac, naročito kada su u pitanju zahtevi opozicije je, kako se priča,  iskoristio svoj  kvisko adut – ne dam Vučića, i sada ne mora da brine.

 

* * *

      

A ovo je stvarna priča o naravima Britanaca, negde iz kraja osamdesetih godina prošlog veka, kad je Džon Mejdžor nasledio čuvenu Margaret Tačer na mestu premijera Velike Britanije – svedok sam te priče, jer sam u to vreme tamo živeo. Elem, otišao Mejdžor, negde u državnu posetu – Azerbejdžan, ako se dobro sećam, i oni mu na rastanku poklonili konja. Pravog, rasnog, trkačkog. Ne poklanja se predsedniku Vlade Njenog kraljevskog visočanstva neka raga. Pošto čovek nije mogao da ga povede sa sobom u avion, zamolio domaćine da mu ga pričuvaju. Prolazi vreme, a Mejdžor ne dolazi po konja. Domaćini se zabrinuli i pitaju kada će da ga vodi. Nije on toliko neozbiljan da zaboravi na celog koja. Problem je, međutim, bio u tome što njegov kabinet nikako nije mogao da nađe rešenje kako da plate prevoz konja. U budžetu takva stavka nije bila predviđena.  

Neko će reći – ali bilo je vanredno stanje. Na stranu propisi da se prosto knjigovodstvo mora vodiiti i za vreme vanrenog stanja. Poenta je u tome da kod nas vanredno stanje traje i dalje, iako je zvanično ukinuto još pre mesec dana.

 

Dragiša Čolič, 05.06.2020.

Komentari

Komentari